Među samoubojicama dvostruko je više muškaraca nego žena. Ratne traume, posljedice PTSP-a, nezaposlenost, očajna ekonomska situacija, mobbing na poslu, ponižavajući odnosi prema zaposlenima u ljutom neoliberalizmu? Možda, ali taj trend nije hrvatski specifikum, jer su u nekim zemljama poput Njemačke tri četvrtine samoubojica muškarci.
Iza samoubojstva često stoji depresija, iako se smatra da su tjeskobi i depresiji znatno sklonije žene. Sve više stručnjaka tvrdi da se psihološki problemi muškaraca ignoriraju i ne liječe te da se terapija mora oslanjati na rodne razlike.
Među samoubojicama više muškaraca nego žena
U Hrvatskoj se dogode dva do tri samoubojstva dnevno, pa ni ovi slučajevi ne odudaraju od službenih statistika Ministarstva unutarnjih poslova RH, prema kojima je u prvoj polovini prošle godine samoubojstvo počinilo 360 osoba, a još 276 ih je pokušalo na sebe dići ruku. Hrvatska je nakon Mađarske i Slovenije na trećem mjestu po broju samoubojstava u Europi (najviše ih je bilo 1990. godine) i sada pomalo stagniraju, ali iznenađuje činjenica da je među samoubojicama dvostruko više muškaraca nego žena, a većina ih je starija od 50 godina. Ratne traume, posljedice PTSP-a, nezaposlenost, očajna ekonomska situacija, mobbing na poslu, ponižavajući odnosi prema zaposlenima u ljutom neoliberalizmu?
‘Prava istina o razlozima samoubojstava ostaje skrivena, pa različiti stručnjaci imaju i različit pristup tumačenju uzroka i ishoda samoubojstva’, kaže psihijatar dr. Špiro Janović, pročelnik Centra za psihoedukaciju KBC-a.
Možda, ali taj trend nije hrvatski specifikum, nego nešto što se događa i u drugim bolje stojećim zemljama, koje nisu prošle ratnu kalvariju. I drugdje se dvostruko manje žena odlučuje na taj očajnički korak. U nekim zemljama poput Njemačke, od 10.000 samoubojstava godišnje čak tri četvrtine počine muškarci. Iza toga često stoji depresija, iako se smatra da su tjeskobi i depresiji znatno sklonije žene. Prema nekim europskim epidemiološkim studijama, od nje tijekom života pati 15 do 20 posto stanovništva i trebala bi se liječiti, a liječi se malo ili nikako.
Nakon nedavnog slučaja samoubojstva mladog djelatnika MUP-a, jedan je psihijatar na HTV-u, komentirajući ‘muške’ smrti i muške psihološke probleme, objašnjavao kako se muškarci rjeđe obraćaju za stručnu pomoć, jer se boje stigme, priznanja vlastite slabosti i povrijeđene muškosti, a ako to i čine, onda je to uglavnom zbog problema ovisnosti. Psihoterapeuti su do sada muškarce i žene jednako tretirali, ali otpor je tomu sve veći, jer sve više znanstvenika tvrdi da se psihološki problemi muškaraca ignoriraju i ne liječe te da se terapija mora oslanjati na rodne razlike. Još u davnim redovničkim zapisima starim devet stoljeća stoji da muškarci i žene različito pate, također i psihički, piše berlinska psihologinja Jana Hauschild, a stručnjaci tek u najnovije vrijeme to uzimaju u obzir tražeći da se psihoterapija prilagodi muškim i ženskim potrebama, iako istraživanja nekoliko desetljeća pokazuju da ih poremećaji ne zahvaćaju u istoj mjeri i istim intenzitetom.
Muškarci teže podnose gubitak posla
Premda su postporođajna depresija, problemi u menopauzi i PMS tipični ženski problemi koji traže drukčiji pristup i tretman, njemačka psihijatrica Stephanie Krüger tvrdi da se desetljećima ignorira činjenica da žene drukčije reagiraju na lijekove i da se emocionalno drukčije nose s nekim situacijama. Kako žene, tako i muškarci, pa u Zapadnim zemljama među muškim zaposlenicima ima sve više slučajeva invalidnosti zbog psiholoških problema, znatno više nego u žena. Tako je, primjerice, između 1994. i 2003. u Njemačkoj broj takvih porastao za 82 posto, a u žena samo 57 posto.
U nas se ta vrsta invaliditeta, osim PTSP-a ne prepoznaje, a razloga je među 370.000 nezaposlenih napretek. Stručnjaci kažu da se depresija u muškaraca često previdi, jer se nerijetko skriva iza agresivnosti, naprasitosti, alkohola, droge, čak neobuzdana seksualnog života i prejedanja.
Muškarci teže podnose gubitak posla, uzaludna čučanja na burzi, kopanje po kontejnerima i spoznaju da tradicionalni ‘glava kuće’, kao što to i Biblija kaže, u tu kuću ne može donijeti kruh i mlijeko. Njegov rad definira njegovu muškost, a sada se topi iz dana u dan. Njegova je muškost tim više povrijeđena ako umjesto njega kruh i mlijeko donosi supruga na minimalcu dok bi on trebao preuzeti ulogu kućanice (je li ‘kućnik’ prikladnija riječ?). Ako se tomu još pridruži saznanje da u kasnim srednjim godinama nema nikakvih izgleda za zaposlenje, ne gine mu budućnost u bijedi i beznađu.
Posebna su priča mladi ratni umirovljenici u naponu snage koji ne znaju kuda bi sa sobom. Ili oni koji moraju izgorjeti na poslu ili trpe mobbing da bi sačuvali radno mjesto i mizernu plaću, u stalnom stresu i nesigurnosti hoće li im poduzeće otići na bubanj. Ili oni koji mjesecima rade bez plaće i mjesecima ih potom ponižavaju u njihovoj mučnoj borbi da izvuku barem dio zarade. Negdje sredinom devedesetih, neki su naši psiholozi upozoravali da se zbog rata razboljelo cijelo društvo, a sada se tome zbog ekonomske krize, svakodnevnih dokaza korupcije i drugih tranzicijskih boleština još pridružuje kronično stanje malodušnosti.
Nazire li se ‘kraj muškarca’?
Naviknute da drže tri ugla u kući, žene to, čini se, lakše podnose, a kako je krenulo, nazire se ‘kraj muškarca’, tvrdi u tako naslovljenoj knjizi američko-izraelska autorica Hanna Rosin predviđajući sveopću krizu muškog identiteta. Kako kraj, kada dominiraju u politici i financijama, drže većinu mjesta u Saboru i američkom Kongresu i bolje su plaćeni za isti posao od žena? Zato što su gubitnici u sveopćoj ekonomskoj krizi, tvrdi ona, jer su suviše kruti i nefleksibilni. Ekonomska kriza u Americi teže je pogodila muškarce, jer se žene lakše prilagođavaju novim potrebama tržišta rada, kaže ona.
Iako Rosinova svoje tvrdnje temelji na analizi američkog muškarca, svoja saznanja primjenjuje u cijelom Zapadnom svijetu u kojem žene iz godine u godinu postižu bolje uspjehe u obrazovanju, a manualni poslovi u kojima su muškarci bili nezamjenjivi odlaze u prošlost dok rastu uslužni, od prosvjete do medicinske njege, do sada mahom rezervirani za žene. Za razliku od žena koje sve više zadiru u muške poslove i zanimanja, muškarci teško ulaze u ženska. Iako rad u industrijskoj proizvodnji nestaje, jer ga zamjenjuju strojevi ili jeftinija radna snaga na Istoku, muškarci se teško odlučuju prihvatiti ‘ženske poslove’, čak i ako su jedini dostupni, kaže Hanna Rosin.
I kako liječiti psihološke boljke? Istraživanje Dunavskog instituta u Kremsu pokazalo je da se mnogo lošiji rezultati postižu u slučaju kada muški terapeut liječi pacijenticu, nego kada pacijenta liječi terapeutkinja ili kada su i liječnik i pacijent istoga spola. U grupnim terapijama pak žene lakše dijele svoje osjećaje nego muškarci. U svakom slučaju, vrlo je bitno da psihoterapeuti reagiraju na specifične potrebe muškaraca i žena, kaže austrijska psihoterapeutkinja Brigitte Schigl, jer zanemarivanjem toga mogu načiniti više štete nego koristi.