Imali smo nogometaša, rukometaša, atletičara, veslača, jedriličara.
‘Bogata’ je ‘riznica’ imena sportskih trudbenika i trudbenica, rodom ili življenjem iz ‘Donatova metropolisa’, koji su nastupali i nastupili na Olimpijskim igrama.
Naravno, ljetnima.
E, sigurno niste znali da bi na OI u Sochi 2014. također trebala sudjelovati jedna- Zadranka.
Na Olimpijadi, između 7. i 23. veljače, dakle na Zimskim olimpijskim igrama.
– Na ‘pola’ sam iz Zadra, ‘pola’ iz Splita. U Splitu sam rođena, tu živim, ali ljeti i vikendima sam najčešće u Zadru, obožavam taj grad. Kako Zadar? Mama mi je iz Zadra. Rodbina su mi Koljarevi, iz Kali, s otoka Ugljana. Fetiva, iz dva ‘najlipša dalmatinska mista’. Uz Tisno, da se ne naljuti tata, upoznaje nas simpatična tamnokosa cura.
Daria. Daria Obratov, tako se zove jedina hrvatska repreztentativka, pazite sad- sanjkašica.
– Pa, da. Nekako se ljudi začude kada im to kažem, haha. Najprije ostanu ‘zabezeknuti’ kada im rečem da sam ‘dite s mora’, a onda kada tu činjenicu nekako i prihvate, ‘tresne’ ih ovo da se natječem na sanjkama. Uglavnom to povezuju s muškarcima. Kao, oni imaju višak adrenalina, smije se Daria.
Pročitali ste sigurno ‘mali milijun’ puta konstrukciju tipa kako je ‘olimpijada san svakog mladog sportaša’. Eto, tako su se i isti snovi ‘ukazali’ i 24-godišnjakinji, još prije desetak godina.
[pullquote align=”right”]Na ‘pola’ sam iz Zadra, ‘pola’ iz Splita. U Splitu sam rođena, tu živim, ali ljeti i vikendima sam najčešće u Zadru, obožavam taj grad. Predivan je![/pullquote]No, ne na sniježnim padinama i stazama, nego na – rukometnim parketima.
– Karijeru, ako to možemo tako nasloviti, sam započela u rukometu, bila sam u kadetskoj selekciji, nadala se da bih mogla i ja jednom u budućnosti nositi hrvatsku zastavu u defileu sportaša pred otvaranje olimpijskih igara. Dakakao, kao rukometašica. Međutim, nekoliko zaredalih ozljeda i operativnih zahvata udaljili su me iz rukometnih dvorana. Morala sam prolaziti dugu rehabilitaciju i na preporuku dr. Vlaste Brozičević, iz Termi Selca, okrenula sam se 2006. sanjkama, otkriva sada u jednom- profesionalna sportašica, uspješna studentica i buduća pravnica.
Povreda koljena ju, na sreću, nije izbacila iz ‘takta’.
– Ma, sportašica sam ‘od glave do stopala’, doslovno i sama pomisao da bih se zbog ozljeda trebala maknuti iz sporta me užasnula. Dr. Brozičević mi je na nekoj terapiji, možda i čak u šali, predložila da se javim Ivanu Šoli, tada predsjedniku Hrvatskog sanjkaškog saveza, on me ubrzo povezao s njemačkom reprezentacijom koja je u sanjkanju među najjačima na svijetu, ali i s kojom je HSS u partnerskim odnosima. Meni ranije malo poznat, nepoznat, sport, svidio mi se odmah. Poslje prvog treninga, rekla sam sebi: ‘Obratov, to je to’, moja nova disciplina, priča ‘bijela primadona’ čiji su talendtna startu prepoznali i treneri, napose jer se na zaleđenoj stazi u premijernom spuštanju pokazala – izvrsna…
– Na leđima sam se sanjkama spustila s preko 100 kilometara na sat. Nisu nikad prije vidjeli ‘luđeg’ početnika. Nisam se uplašila, krenula sam pa ‘što Bog da’, tvrdi i prisjeća se ulaska u sport ravnopravan, nama nešto popularnijem, bobu i skeletonu, kaže Daria.
Trenutno je među 30 najboljih sanjkašica planeta.
– Tu sam. Konstantno ‘unutra’. Na Svjetskom prvenstvu u američkom Lake Placidu, 2009. kao najmlađa natjecateljica, bila sam 27. U Altenbergu 2011-22, a deseta u U-23 konkurenciji. U kanadskom Whistleru 2013. na cilj sam došla 28. Lani sam na Europskom prvenstvu u Paramonovu bila petnaesta, kao i na utrci Svjetskog kupa u St. Moritzu, Švicarska.
[pullquote align=”left”]Na leđima sam se sanjkama spustila s preko 100 kilometara na sat. Nisu nikad prije vidjeli ‘luđeg’ početnika. Nisam se uplašila, krenula sam pa ‘što Bog da'[/pullquote]Trebala je nastupiti i na prošlim Igrama.
– Imala sam normu i plasman. Na žalost, opet se uplela povreda liogamenata. Na poznatoj stazi Whistler sam se prevrnula, pala. To me koštalo odlaska u Vancouver, noćima sam plakala.
Uporna i radišna, hitro se vratila natrag.
– Prisegnula sam si da moram na ZOI u Sochi. Blizu sam puta. Imam nekoliko dobrih rezultata, no trebam ostvariti još jednu utrku ispod 24. mjesta. Moram ih imati tri u nizu, na tri posljednja nastupa uspjela sam u dva navrata, 20. u Lillehammeru i 24. u Innsburcku, a na zadnjem sam, u Winterbergu, napravila veliku pogrešku i bila tek 35. Uvjerena sam da mogu, tome sam se cijela podredila. Neće se dogoditi ništa ukoliko ne uspijem, ali ipak…
Blic pitanja
Rođena?
12. prosinca 1989. Bilo bi super izborenom olimpijadom proslaviti rođendan.
Mehaničarka?
– Haha, skoro da bih mogla biti kada su u pitanju sanjke, nešto kao-sanjkomehaničarka. Naime, u početku sam dugo sama održavala svoje sanjke jer nisam bila u mogućnosti imati vlastitog servisera. Tako sam baš svaki dan, nakon cjelodnevnog treninga, minimalno dva sata kartom deverom laštila klizaljke na sanjkama. Načinila bih otprilike pet tisuća poteza rukom kako bi klizaljke na treningu bile dovoljno izlaštene da bi uopće mogle na stazu, o tome je čitavu reportažu napravila Slobodna Dalmacija. Nakon toga su me prijatelji zezali danima.
Natjecanja?
– Kreću krajem studenoga i završavaju sredinom travnja. Preostale mjesece i dane između utrka se trenira, kondicijski i na stazi, nema tu puno odmora.
Bistra, pametna, jedinstvena…
[pullquote align=”right”]Trenirala sam atletiku i rukomet, a dizački su mi treninzi jako pomogli da fizički osnažim, pa sam oborila i hrvatski rekord u trzaju, haha… [/pullquote]- Huh, to ste vi napisali. Pri kraju sam pravnog faksa, uvijek sam bila dobra učenica, prva na listi kod prijemnog na fakultet, tečno govorim engleski, talijanski, njemački, ruski i poljski. Poliglota, haha. Treniram sanjkanje, na kupovima i prvenstvima sam s prostora bivše države jedina reprezentativka. U američkim novinama osvanuo je veliki naslov nad tekstovima pod slikom preko cijele stranice poput: ‘Iznenađenje stoljeća i senzacija u zimskim sportovima: Hrvatica iz grada u kojem snijeg pada jednom u četiri godine na pola sata’.
Brzina?
– Te koje se postižu na sanjkanju su nevjerojatne, pobjednice idu i preko 140 -150 kilometara na sat. Na primjer, na stazi Whistler smo morali potpisati da se spuštamo na vlastitu odgovornost. Kada su je projektirali nisu ni sanjali da će biti tako brza, da će se voziti i 160 km/h. Najveći je problem što oko pri takvoj brzini ne može percipirati neke zavoje, naprosto ih ne vidite i vozite napamet, a prekasno je u pravilu za nekakvu reakciju kada se dogodi pogreška. No, to je adrenalin u kojemu uživamo. Opasno je čim nosite kacigu, no ja nikako ne odustajem, želim na OI! – odlučna je hrabra Splićanka-Zadranka.
Početak?
– Zbog neizmjerne energije i interesa kojeg sam pokazivala za sport, moji roditelji su me već kao petogodišnjakinju upisali na atletiku. Odmah sam je zavoljela pa sam punih šest godina provela trenirajući. U vrijeme puberteta naglo sam izrasla i fizički ojačala. Treneri su mi zbog konstitucije savjetovali rukomet i svim srcem prionila sam rukometu. U kratkom vremenskom periodu pokazala sam izvanredne rezultate, napredovala sam. Nisam imala ni 14 godina, kada sam pozvana u kamp Mlade rukometne HR reprezentacije u Crikvenici. Na pripremnoj utakmici zadobila sam tešku ozlijedu koljena. Povreda me odvojila od rukometa i dovela do dr. Vlaste Brozičević u Selcima, koja osim što mi je neizmjerno pomogla u oporavku, prepoznala je već tada u meni olimpijsku viziju, želju i san. Na njenu inicijativu upoznala sam ‘alfu i omegu’ bob sporta u Hrvatskoj, Ivana Šolu. Na temelju mojih fizičkih predispozicija, Ivan mi je predložio sanjkanje na bob-stazi. I, tu sam…
Sanjkanje kod Hrvata?
– Malo nas je profesionalaca. Mora se poklopiti dosta toga. I hrabrost i upornost i vještina. Inače, sanjkanje na bob -stazi-tzv Luge, nastalo je 1872., u Davosu, Švicarska, a pola stoljeća je već dio olimpijske obitelji. Taj sport krasi nevjerojatna brzina koja se kreće između 120 i 155 kilometara na sat. Svaki sanjkaš mora imati istančan osjećaj za prostor, koordinaciju i fizičku spremnost koja je odlučujuća za start. Potonji ima vrlo važnu ulogu u sanjkanju koji je i tehnički sport, pa je važno imati vrhunsku i različitu opremu s obzirom na vremenske uvjete koji vladaju na stazi. Treneri i serviseri zajedno sa sportašem čine bitan ‘team’ bez kojeg nije moguć uspjeh sanjkaša. Kao sportska disciplina, sanjkanje je nepoznato u Hrvatskoj jer nema bob staza. Prva sam Hrvatica koja službeno trenira što mi je u počecima stvaralo izniman problem zbog lošeg poznavanja samog sporta, budući da dolazim iz zemlje bez tradicije i trenera.
Rad, rad, rad…
– To mi je moto, takva sam. Moram zahvaliti i roditeljima koji su prepoznali i shvatili koliko je ‘moj olimpijski san’ meni važan, moralno i financijski su me podržavali, u skladu s mogućnostima. Ponosna sam što sam se uspjela približiti najboljim sanjkašicama svijeta. Time sam mami i tati djelomično vratila za svu podršku i vjeru u mene, za njihovu bezgraničnu ljubav. Prve dvije sezone trenirala sam bez trenera. Često sam mislila tada – Daria ti si- ‘Pale sam na svijetu’. Gledala širom otvorenih očiju, slušala komentare drugih sudionika, zapisivala, upijala vožnju drugih sanjkaša. Najviše sam naučila na vlastitim greškama, a ponekad s bolnim iskustvima. Možete li zamisliti, mene djevojku s mora koja se prevrće na bob stazi, jureći preko 140 kilometara na sat u tankom kombinezonu na – 20 stupnjeva Celzija. Mama mi je uredno ušivala hrvatski grb na trenerke, majice, jakne, kako bi predstavila svoju zemlju i kako bi me prepoznali odakle sam.
Putovanja?
– Na početku ‘Pale’ je putovao sam po svijetu. Treninzi i natjecanje u Svjetskom kupe su me odveli u Rusiju, Austriju, Njemačku, Švicarsku, Latviju, Norvešku, Kanadu, Italiju, Japan i SAD.
– Zbog velikih troškova nisam bila u mogućnosti imati opremu koja je bila u rangu svjetskih sanjkaša, ngo sam se natjecala na starim sanjkama. A bila sam presretna, da sam imala priliku voziti i na takvim sanjkama. Sudjelujući na svom prvom Svjetskom prvenstvu 2009. u Lake Placidu imala sam samo 1 par klizaljki za sniježni spust. Na sam dan utrka, osvanuo je vedar dan na moju žalost, jer nisam imala klizaljke za sunčane uvjete na stazi. Njemacki trener i legenda sanjkaskog sporta, vidjevši da imam klizaljke za snijeg, odmah me je došao upozoriti: ‘Daria što ti misliš, na tim klizaljkama sanjkati?’, misleći da sam greškom stavila klizaljke za sniježni dan. Odgovorila sam: ‘To su jedine koje imam !. Shvatila sam koliko je tehnologija značajna, ali i upornost. Bila sam ipak odlična, zavrsila sam kao 27. Isti njemački trener mi je došao i čestitao, zaključila sam, ako mogu na ovakvoj opremi postići takav rezultat, ‘moj san o Olimpijskim igrama je realan’. Putovala sam sama sa svojim sanjkama, mnogo puta nosila sam ih sama od staze do hotela, više puta dnevno, usprkos tome što teže 35 kilograma.
Danas?
[pullquote align=”left”]Na pragu sam pisanja povijesti sanjkanja u Hrvata. Nadam se da će se moji olimpijski snovi ostvariti i da će Hrvatska po prvi puta na olimpijskim igrama imati predstavnika. Dakako i moj Zadar[/pullquote]- Mukotrpno sam trenirala da bih postigla poziciju na kojoj sam sada. U ljetnim mjesecima sa trenerom dizača utega Boškom Čavkom s kojim me upoznao Ivan Šola. Dizački su mi treninzi jako pomogli da fizički osnažim, a oborila sam i hrvatski rekord u trzaju, haha… U 2011. sam ušla u partner program sa Austrijskom reprezentacijom, s njima unaprijeđujem svoju tehniku vožnje i starta. Moji rezultati su postali sve bolji i bolji, tako da sam uspjela ući u Top 30 sanjkašica svijeta. Kako su rezultati bivali sve bolji, nisam ni bila svjesna da pune dvije godine moje sportske rezultate kriomice prate ruski stručnjaci na čelu sa Leonidom Gartom, priznatim ruskim građevinarom i predsjednikom Ruskog sanjkaškog saveza, inače velikom zaljubljeniku u Hrvatsku.
– Njegov stručni tim je procjenio da uz unaprijeđenje uvjeta, moji rezultati imaju mogučnost velikog napretka. Na Svjetskom kupu u Rusiji 2011/2012. ponuđen mi je ugovor iz snova za mene i moj savez, kojim bi nam omogućio vrhunsku opremu i treniranja. Ništa u životu nije jednostavno. Nažalost 24 sata pred potpisivanje ugovora gosp.Gart je nesretno nastradao u Hrvatskoj o čemu su mediji izvještavali. Bajka je prekinuta i vratila sam se u realnost i granice svog napredovanja. Ne odustajem, svoj Olimpijski san moram ostvariti. Kako ne dolazim iz sportske obitelji, učila sam o sanjkanju na greškama u vlastitim koracima. Nije mi teško bilo putovati sama, nositi sanjke, niti dizati utege jer sport je moj život. Zahvaljujući pomoći roditelja, Ivana Šole i dobrih ljudi sada sam na pragu pisanja povijesti sanjkanja u RH. Nadam se da će se moje želje i Olimpijski snovi ostvariti i da će Hrvatska po prvi puta na olimpijskim igrama imati predstavnika u ovom iznimno lijepom i opasnom sportu. Dakako i moj Zadar. Da ne zaboravim- ‘Kalelarga’ mi je najdraža pjesma…