– Treba volit ist, a ja san taj taj, i uvik se nađe vremena za kuhanje. Osim toga, to je više od pripreme hrane, to je ritual, zabava, podloga za priču i zafrkanciju, to ti je, ono …da častiš sam sebe i sve koje si pozvao za svoj sto – ispričao nam je Luka Nižetić nakon što je posjetitelje 25. Vegeta Croatia Opena u Umagu počasti sjajno pripremljenim dagnjama koje je pripremio na štandu glavnog pokrovitelja turnira – Podravke.
Luka ljeto provodi netipično za Dalmatince. Nema, kaže vremena, da se prepusti ono što mu je u genima, ljetnoj fjaki i uživanja u usporenom životu, red mora, red spize, red galebarenja …
– Evo, već sutra idem za Komižu u moju tvornicu dobre hrane, moju kužinu, inspiraciju …. Lani sam otvorio restoran, bar tako nešto jedan spoj lokala di se dobro jede, još bolje pije i sluša dobra glazba i nazvao je Factory. Kad god idem u Komižu kuham ondje i to me ispunjava, guštam u tome da priprema wok, burito, slate, doručke, a imamo i jedno jelo dana. To je najčešće nešto što se naše svježe, i to nam je uvjet, priča Luka koji kaže kako nema formalnu kuharsku izobrazbu, no kako ga je znatiželja uvijek tjerala da se ‘mota’ po kuhinji.
– Ne mogu reći da sam učio od mame jer ona kuha toliko dobro da je naprosto bilo čija nazočnost u kužini suvišna, no zato sam vrebao svaku priliku i kada nje nije bilo prtljao svemu što se moglo. Ne jednom me je miris zagorenog sjetio da sam nešto stavio u pećnicu – smije se Luka.
– Ok, da, dobro kuham jer volim i jer sam komotan i ne želim ići u restoran, čekati, a ne biti zadovoljan i ostati gladan, ali… kako moja sestra tek dobro kuha?! Ljudi moji, pa to je ludnica! Ne kuha često jer se ja guram u kuhinju, ali kad se ona primi lonca to je onda za prste polizat’.
Luki nikada, kaže nam, nije teško kuhati, pa ni kad pred zoru dođe kući i s prijateljima zaviri u frižider.
– Tako nastaju spontane bakanalije. Već se vadi tava, čisti češnjak, kapula, vadi sve što ima i u tren oka, eto, svi nešto rade, pomažu kuha se – na mah! Makar, moram vam priznati da je najlakše skuhati kada u frižideru ima samo par stvari. No, zagrebačka je tržnica Dolac prava napast za mene. Onamo idem onako i u nabavu i iz znatiželje pa kad kupujem uvijek me prepoznaju, posebno moje Dalmatinke i natrpaju mi pune vrećice. Kao, da ne budem gladan … A o tome brine i moja mater koja meni i sestri još uvijek autobusom šalje hranu, kao nekad. Sve pod geslom – da dica jedu zdravo, smije se Luka.
Voli bi, dodaje, otići u neku školu kuhanja i naučiti ponešto od profesionalaca.
– To mi je želja, ali eto, nikad ni vremena, a i skup je to sport. Najfascinantniji su mi Japanci. Volio bi kušati sushi kod velikog majstora Jire, o kojem sam gledao dokumentarac. Ta njihova japanska preciznost, ta kirurgija kojom režu, kvaliteta tih namirnica i njihovo njegovanje, ma nije to gastronomija, prešlo ju je – to je umjetnost – oduševljen je prvi hrvatski celebrity Masterchef.
I dok priča o hrani kraj Luke na Stela Marissu prolaze lijepe hostese, no on ih čini se – ne primjećuje.
– Nema neke ljubavi na vidiku. Ni ljetne, a ni ništa ozbiljnije. Ma, diš’ se ženit, pa tek mi je 30! A kad bude nešto, a znat će se … – poručuje Luka. Sprema i novi projekt o koje, kaže, ne bi puno govorio jer je još u povojima.
– Bit će to nešto dobro, kao i uvijek. Prati me producent Zvonimir Dusper – Dus, i za sada toliko. Ljeto, je, opustimo se, kupajmo, guštajmo, a o poslu – na jesen.