Ova velebitska prometnica je najljepša cesta u Hrvatskoj

Ne znam koja bi mu bila najdraža kad ih je svjedočio bezbroj, ali da zna pričati, Velebit bi samo o Majstorskoj cesti mogao ispričati stotinu priča. Nisu sve lijepe, mnoge su tragične, neke su oduvijek bile samo legende, a ona koja je nastala prva, ima tome dvjestotinjak godina, je – nevjerojatna.

Bečki dvor zaključio je da im putovanje iz prijestolnice do Zadra, administrativnog središta Dalmacije, koji su netom pripojili od Mletaka, odnosno Napoleona, traje predugo dotadašnjom Dalmatinom preko Gospića i Gračaca. Kako bi se ubrzao poštanski promet i razvila trgovina odlučili su graditi put preko planine, a zahtjevan posao povjerili Josipu Kajatanu Knežiću, majoru u njihovoj vojsci i priučenom inženjeru. Trebalo mu je 11 godina, četiri za planiranje, a onda još sedam gradnje da Obrovac u zadarskom zaleđu preko prijevoja Mali Halan spoji sa Svetim Rokom, odnosno ličkim dijelom Dalmatine. Kako su probijali klisure i kukove, slagali ogromne potporne kamene bokove, projektirali serpentine i računali nagibe – teško je reći, no zadovoljili su čak i današnje zakone o gradnji.

Žive stijene

Knežić nije odustajao usprkos tvrdnjama suradnika da je nemoguće probiti žive stijene, kada su mu se radnici žalili da više ne mogu, on bi ih pitao može li mjera zlata za isto toliko kamena, a nije pokleknuo ni pred bečkim dvorom u čiju je nemilost pao zbog izrazito visokih troškova gradnje. Dvije godine trebalo im je za 24 kilometra od Obrovca do najvišeg prijevoja na 1048 metara, a onda još pet godina za preostalih 17 ličkih – jedan centimetar po satu, 488 metara mjesečno, 5,8 kilometara godišnje – sve do 4. listopada 1832., kada je Majstorska cesta puštena u promet kao prva suvremena spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Narednih sto godina ovo će biti glavna ruta brojnih kirijaša i diližansi, sa stražarnicama, cestarskim kućama gostionicama i prenoćištima, no u drugih sto vrijeme će sve to vratiti natrag planini. Osim jednog – majstorije Josipa Kajetana Knežića, koja je do danas sačuvala svoj izvorni oblik te je zbog iznimne spomeničke i krajobrazne vrijednosti uvrštena na listu zaštićenih dobara Republike Hrvatske.

Na mostu

Ekipa Magazina probit će se Velebitom rutom kojom su prvi to učinili majstor Knežić i njegovi dečki, krećemo iz Obrovca, jer su otamo krenuli i oni. Imali su zaprežna kola, a mi imamo terenca natovarenog biciklima, umjesto teških čekića i dlijeta imamo fotoopremu i olovku i papir.

No, imamo jednako poštovanje prema ovim visovima koji suncu, iako je izašlo sat ranije, ne dopuštaju da obasja kanjon Zrmanje odakle ih gledamo. Ruta je jednostavna i za nju vam karta ne treba. Umjesto nje toplo preporučujemo – knjigu. Autori Lara Černicki i Stašo Forenbaher nazvali su je “Starim cestama preko Velebita”. Izgleda kao priručnik za turiste, ali kako su u njoj pisci vrlo detaljno i zanimljivo ispričali priče o desetak pravaca koji su prvi spojili dvije Hrvatske, otkrivajući pritom brojne zanimljivosti, što tehničke, što životne koje su ove ceste učinile našom kulturnom i povijesnom baštinom, ne trebate biti avanturist, da bi u njoj uživali. Mi smo se, ovaj put, ipak odlučili za avanturu, a ovu dionicu odabrali smo zbog samo jedne njihove zapisane rečenice: “Bez imalo pretjerivanja može se reći da je Majstorska cesta preko Malog Halana najljepša i najvrednija brdska prometnica u Hrvatskoj”.

Nakon što je u Obrovcu pređemo mostom, Zrmanja i mi zajedno putujemo prema moru. Pustit ćemo je samu dalje, kao i pravac prema staroj Maslenici kod napuštene tvornice glinice, a mi ćemo put Modrića, prvog i jedinog sela kojim ćemo proći na ovom putovanju, poznatog samo po nogometašu Luki. Cesta je asfaltirana, ali nije široka, pa ploče koje na rubovima upozoravaju na opasnost od zaostalih mina iz Domovinskog rata djeluju još ozbiljnije. Nakon laganog uspona dolazimo do prve zaravni. Razbacane stijene, očito izvučene iz utrobe Velebita kada su je probijali zbog gradnje tunela Sveti Rok, podsjećaju na napušteni kamenolom. Srećom, zaklanja ih veća stijena, pa otvara pogled na visoravan koja više nije kamena, već zelena. Kada izlazite iz tunela, možete je vidjeti slijeva, točno između autoceste prema moru i odmorište Marune. Zove se Meki doci i na njoj je bila održana svečanost puštanja u promet Majstorske ceste.

Tunelske cijevi

Ovo je mjesto na kojem prestaje asfalt, a počinje putovanje u 1832. godinu. Gotovo gazimo “krov” tunelske cijevi Svetoga Roka, ostavljajući ispod sebe užurbanu sadašnjost, od koje ćemo se odmicati svakim sljedećim metrom našeg romantičnog putovanja. Vozimo uzbrdo, ali pravo, pretječući dvojicu umornih biciklista koji svejedno pozdravljaju, do Crnog guvna, prve serpentine poduprte potpornim zidom od kamenih blokova. Stajemo, pa iz puno ranije parkiranog auta izlazi čovjek iz Hrvatskih šuma, koji pazi da netko opuškom ne izazove požar. Posla, srećom, nema, pa vrijeme krati čitajući novine u starom Fordu. Sunce još uvijek radi duge sjene, pa može. Ovo je prvi vidikovac, Petar Rončević, tako se zove, pokazuje nam prirodne remek-djelo – prekrasan kanjon Zrmanje na jednoj strani, i spomenik ljudskoj gluposti – lužnate bazene iz napuštene tvornice na drugoj. U daljini je Novigradsko i Karinsko more. Na stijeni iza nas je obilježje s tri uklesana imena. Poginuli su u slijetanju s “Tamićem” na ovoj serpentini. Šumar Petar, inače rođak bivšeg ministra Berislava Rončevića, želi nam sretan put prema Podpragu.

Govorim fotoreporteru Robertu, koji je za volanom, neka se drži desno, jer mi se kolobranski stupići i parapetni zidovi slijeva nekako čine krhkima pri pogledu na autocestu na kojoj su automobili sada već veličine zrikavca. Podprag je kamena zavojita visoravan, na desnoj strani su ostaci nekadašnje putničke postaje u kojoj je bila gostionica, prenoćište, cestarija i žandarmerija. Nema prozora ni krova, ali je kroz rupe gdje su nekad bili, pogled na Tulove grede, koje nas sve vrijeme prate – svejedno čaroban.

Malo dalje su dva spomenika. Onaj stariji je iz 1851. godine, posveta na talijanskom govori o oružniku Francescu Fracassu, koji je životom platio svoju hrabrost, štiteći Majstorsku cestu i njene putnike od 22 razbojnika s kojima se sam sukobio. Drugi kamen posvećen je oružniku Ivanu Zagorcu koji se na ovom mjestu smrznuo 11 godina kasnije. Deset metara dalje je mramorni spomenik, oko njega su izgorjeli lampioni. Posvećen je branitelju Saši Rakijašu, specijalcu bjelovarskih “Omega”, koji je ovdje poginuo 1995. godine. Na središtu proplanka je crkvica Svetog Franje, na obje strane, onoj koja gleda prema planini i onoj koja je okrenuta prema moru, ima jednake trijemove. Snažan zvuk škripanja koji je krenuo iz zaključane unutrašnjosti čovjeku ubrza rad srca i nogu istovremeno. Olakšanje je uslijedilo kada su izvirile dvije planinarke, koje su bezuspješno u nju pokušale ući sa suprotne strane.

Kako se putovanje nastavilo, pročitajte na portalu Jutarnji Life.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...