China Cup

Index: “Livaković jedina svijetla točka u najdosadnijoj reprezentativnoj utakmici Hrvatske”

Arhiva, ilustracija

Prazan stadion u Nanningu i tek pokoji zaljubljenik u domaći nogomet pred malim ekranima. Bila je to, bez imalo sumnje, najdosadnija utakmica u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, piše Index u svojoj analzi.

Očekivana kvaliteta

Nezanimljiva, jednolična i siromašna utakmica nije nikakvo iznenađenje. Radi se o HNL selekciji i ekipi koja je na ovoj utakmici prvi put istrčala zajedno na teren, a iduću utakmicu će i posljednji put istrčati zajedno. Vremenska razlika, dugotrajan put i realni nedostatak kvalitete učinili su svoje. Hrvatski blok bio je povučen u 4-4-2 formaciju, s Andrijaševićem visoko na terenu kako bi se što manje trošio u fazi obrane. Jedina zadaća bila mu je otežavati dotok lopte prema Carmoni kao glavnom razigravaču Čilea, odnosno prisiliti ga da se po loptu spušta u svoju zadnju liniju. To je predstavljalo i najveći problem Čileancima – povlačenje dvojice od trojice središnjih veznjaka, uz dva krilna igrača koja su vidljivo i namjerno širila igru „grleći“ aut liniju, Čile je imao najviše dva rješenja po dužini terena, što je višak hrvatskih igrača u sredini veliki dio utakmice zatvarao bez ikakvih problema. Nedostatak progresa i ideje Čileanaca, uz činjenicu da im je Čačić prepustio inicijativu, natjerao je i one najhrabrije da odustanu od ozbiljnijeg praćenja utakmice koju zapravo ni sam savez ili stožer nisu shvatili pretjerano ozbiljno. Analizirati utakmicu ili sistem koji realno ne postoji nema pretjerana smisla. Individualne partije, s druge strane, potvrdile su neke stare teze, iako se i većina njih svela na „samo da ne pogriješim“ alibi nogomet, bez svježine i krvi koja bi pokazala da tu nisu bez ikakva razloga.

Jedna svijetla točka

Jedini koji je apsolutno oduševio u ovoj utakmici bio je mladi Dinamov golman. Iako se na penalima nije proslavio, četiri puta spasio je našu reprezentaciju gotovo sigurne kapitulacije i zapravo je najzaslužniji za to da Čile nije ranije završio posao. Nakon sjajne sezone u Zagrebu i transfera u Dinamo koji se polagano diže otkad je on stao na vrata (mladi Šemper je talentiran, ali silno preplašen), konačno je stigla potvrda i na ovoj razini – uz nedodirljivog Subašića i Kalinića koji još uvijek ima prednost, Livaković bi u konkurenciji s Posavcem trebao dati sadašnjeg trećeg, a u budućnosti možda i bolje rangiranog igrača reprezentacije.

Solidnu utakmicu odigrao je i Mišić. Rijekin veznjak pokazao je fin osjećaj za igru i tempo, jedini je koji se konstantno nudio zadnjoj liniji da pomogne iznijeti loptu, i u nekoliko navrata finim pregledom igre probio je čileanske redove. Ostatak vezne linije odigrao je utakmicu za zaborav – guranje lopte uz liniju bekovima i odlazak prema suparničkom golu bez imalo želje da se lopta vrati u njihov posjed, sami sebe su uspješno isključivali iz igre. Veliki dio utakmice bilo je zapravo jako teško shvatiti koja je ciljana zona pojedinog igrača. Andrijašević je još jednom pokazao kako je od početka karijere znatno izmijenio svoj stil igre – iako je u početku karijere bio forsiran kao playmaker, sve je očitije da je uloga u kojoj najviše može dati ona pratećeg napadača. Ne onog koji će biti u krilu obrane i utrčavati u prostor, jer za to nema ni fizikalije ni brzinu, već će u igri poslužiti kao dodatni igrač u sredini terena. A on najveću vrijednost ima u završnici, gdje sjajno osjeća ritam igre i koristi isturenije napadače i njihovo odvlačenje braniča. Danas, kada je Hrvatska bila podređena, pokazao je da u samoj kreaciji igre ne radi veliku razliku.

Najveći problem bila je obrana – dvije najbolje šanse Čilea došle su u jedina dva navrata kada je Hrvatska kolektivno izašla visoko, bez duplog bloka ispred stopera pa se pokazalo da je zadnja linija izuzetno teretna. Ništa bolji nisu bili ni na lopti – uz sveopću paniku po primitku i mučenje s osnovama, svaki iole veći napor i pritisak suparnika rezultirao je gubitkom posjeda. Matas, Barać, Filipović i Pivarić su igrači koji ni u HNL-u nisu mnogo iznad prosjeka. Jednostavno, cijepljeni su od svega što moderan stoper uz sve „klasične kategorije“ mora imati – mogućnost organizacije napada i brzinu za igranje u visokoj liniji. Sam gol Čilea dosta slikovit to pokazuje. Prvi put na utakmici Vargas se izvukao na krilo (za ovu utakmicu atipična kretnja) i cijela obrana se pogubila – od Šituma koji je izgubio duel tražeći nepostojeći faul, preko Pivarića koji je u za to nedopustivoj situaciji trkom sugerirao suigračima da preuzmu igrača koji juriša na gol, iako je on najbliži, pa sve do stopera koji su bili prespori u anticipiranju onoga što se događa.

Perspektiva kao najveći problem

Nije nikakav problem ni sramota izgubiti od Čilea. Premda nisu bili ni izbliza u najjačem sastavu, njihov izbornik Pizzi danas je imao puno više “streljiva” na raspolaganju. Ovakva Hrvatska nema igrače poput Vargasa ili Fuenzalide. I tu je prostor za najveću brigu – ako je ovo najbolje od HNL-a (uz nekoliko iznimaka koje nisu u Kini), kakva je budućnost reprezentacije za ciklus ili dva, kada će dobar dio sadašnjih igrača doći svom prirodnom kraju?

Livaković se zasad nameće kao onaj koji bi stvarno jednog dana mogao biti „nešto“ i u A selekciji. Ostali to nisu ili kvalitetom i/ili godinama, ili njihovu poziciju drže etabliranija i kvaliteta imena (Andrijašević ima baš tu nesreću). Odlaskom igrača poput Roga, Brekala, Pjace, Kalinića i Mitrovića, HNL je drastično izgubio na kvaliteti. Spor i neinventivan nogomet s jako malim brojem igrača koji mogu dati dodatnu vrijednost izvan sistema koji im odgovara realnost je domaćih livada već vrlo dugo. Ali jako dugo selekcija onih najboljih nije bila ovako blijeda i miljama daleko od vrhunskog nivoa. Radi li se o propustu na razini forme i selekcije za ovaj turnir ili o realnom problemu, najbolji odgovor će dati baš taj dobri stari HNL. Hoće li se godine maćehinskog odnosa prema ligi osvetiti i reprezentaciji kao najdražem HNS-ovu djetetu?

Ostavi komentar koristeći Facebook