Dražimir Jukić za sebe kaže da je imao sreće. U ratu je, u jednoj izviđačkoj akciji u šibenskom zaleđu, stao na minu i izgubio nogu, piše Slobodna Dalmacija.
– Bolje i to nego devet mjeseci u logoru – kaže ovaj osamdesetpostotni invalid Domovinskog rata s protezom na lijevoj nozi kojega smo 46. dan braniteljskog prosvjeda zatekli u šatoru ispred Ministarstva branitelja. Pod bijelom ceradom koja je od kiše sakrila braniteljske transparente, portret Alojzija Stepinca, niz krunica, sliku Franje Tuđmana i pedesetak branitelja u invalidskim kolicima, Jukić nije nimalo zbunjen pitanjem do kad će sve to skupa potrajati.
– Ostat ćemo do Uskrsa ako treba, ali popustiti nećemo. Nemamo na to pravo zbog Nevenke Topalušić, koja je ovdje preminula – rezolutan je ovaj Stobrečanin iz Udruge 7. gardijske brigade. Njihovi zahtjevi, ako ih je netko zaboravio, su stari: traže odlazak ministra Predraga Matića i njegovih suradnika Bojana Glavaševića i Vesne Nađ. I usvajanje Zakona o hrvatskim branitejima koji bi imao težinu ustavnog zakona i ne bi ga se moglo mijenjati kako se kome svidi.
Glavašević pogriješio
– Nismo mi tu zbog novaca, nego zbog jednog poraznog osjećaja da smo mi stvorili ovu državu, a da je političari upropaštavaju.
Naš prosjed glas je protiv toga koračanja u propast – pojašnjava Jukić. Glavaševićeva tvrdnja o braniteljima oboljelima od PTSP-a bila ja samo iskra koja je zapalila pobunu. No problemi su se gomilali godinama.
– Što je najbolje, uopće nije bio u pravu. Strani izvori objavili su podatak da je broj vojnika oboljelih od PTSP-a veći u vojsci tzv. krajine i srpskoj vojsci u BiH, nego u HV-u. I to je činjenica – kaže naš sugovornik. Drugi fitilj bile su izmjene Zakona o hrvatskim braniteljima.
– Ministar Matić tvrdio je da se zakon neće mijenjati. No sada se njegov prijedlog izmjena i dopuna nalazi u javnoj raspravi. Nudili su nam i da se povučemo odavde, a da će oni odgoditi donošenje zakona do 1. srpnja. I sve to zbog dokumenta koji navodno ne postoji – ljut je Jukić. Jednako kao što ga ljute otkazi za 47 branitelja u HŽ-u, za koje se nitko ne želi zauzeti. Ili onih famoznih 1058 branitelja koji su ostali bez opskrbnine od 1100 kuna, i koji sada doslovno nemaju od čega živjeti.
Nakon mjesec i pol dana, šator je postao gotovo pa institucija. Posebno kada je o braniteljima riječ. Svi oni koji neka od svojih prava pokušaju ostvariti u zgradi Ministarstva nakon sati frustrirajućih obilazaka ureda i tumačenja zašto i po kojem paragrafu više ne mogu imati taj i taj dodatak, obavezno navrate do šatora. Dnevno, kaže Juić, kroz šator prođu deseci sudbina ljudi koji su branili ovu zemlju, a od kojh je ova zemlja okrenula leđa.
Savjet braniteljima
– Mi ih pomognemo koliko možemo, damo im kakav savjet, uputimo na pravu adresu. Ima i onih koji čitav svoj put zapišu na papir i ostave nam kao svjedočanstvo i potporu. Imamo kutije u koje te zapise čuvamo – pokazuje na hrpu smještenu u kutu šatora, nedaleko od mjesta gdje se, pri vrhu šatora, posjetiteljima dijele kava i sokovi.
I on i ostali branitelji s kojma smo razgovarali u prvi plan stavljaju nebrigu države kao glavni razlog bunta. I pritom ne štede ni bivšu HDZ-ovu vlast, piše Slobodna Dalmacija.
– Oni su možda imali više takta i s nama su bar razgovarali, iako smo od toga mi imali malo koristi. No premijer Milanović ne želi čak ni to. Kao da ga, zapravo, za branitelje uopće nije briga, kao da smo neki višak. A prvi smo reagirali kad su izbile poplave, iz Splita smo vozili šlepere pomoći u Slavoniju. Još uvijek možemo pomoći ovoj zemlji, samo je pitanje vide li to oni koji je sada vode – zaključuje Jukić.