Ako ste i vi ka i ja onaj tip ljudi koji se često puta uvati u čitanju mudrih misli, izreka i citata velikih ljudi zapanjeno gledajući u moć riči koje se svakin novin retkon blještavo usađuju pod vašu kožu. Ovo je priča za vas.
Ako ste i vi onaj tip ljudi koji savršeno poznaje teoriju, a u praksi i niste neki najbolji primjer, čitajte dalje. Ako nakon šta ste ih pročitali te moćne riči promjene vješto objavljujete na društvenin mrežama uvjereni da ćete od sutra prominiti svit, pažljivo pročitajte priču do kraja.
S druge strane ako ste savršena osoba bez greške u proizvodnji koja teoriju spaja s prakson, ka šta mi ostali smrtnici objavljujemo statuse na društvenin mrežama, pitamo se zašto smo tako reagirali i kad ćemo više položiti taj važan životni ispit, ma isto nastavite čitati, naći će se nešto i za vas profesionalce.
Napisala san van priču.
Ponekad su stvari o kojima rijetko razmišljamo najdragocijenije na svijetu. Crna slova na biloj podlozi ubadala su je u oči.
– Savršena rečenica – tiho je prošaptala dok je oko kažiprsta motala pramen valovite crne kose.
– Moran je zapisati. – odmah na dohvat ruke nalazia se crveni blokić. Spretnin ga je pokretima brzinski otvorila i stala zapisivati: Ponekad su stvari o kojima rijetko razmišljamo najdragocijenije na svijetu.
Crveni blokić istinu govoreći moga se nazvati drugačijin imenon, gigantska bilježnica s tisućama mudrih rečenica. Da, to je bilo njegovo ime, ne blokić već gigantska bilježnica. Milijuni redaka ispisani u njoj pomoći će joj da jednoga dana promini svit.
Upada van nešto u uši. Uvlači li se u vaš sluh taj slatkasti prizvuk rečenice koju često puta izgovorimo a da nismo ni svjesni težine koju nosi?
Jednoga dana! Znala san da ste pametni.
Kao i svaka mlada osoba, cura crne valovite kose imala je puno želja koje je planirala ostvariti. Još otkada je bila malena divojčica maštala je o tome da postane plesačica, da glumi u kazališnin predstavama i prid očima zapanjenih gledatelja pokreće svoju božanstvenu siluetu obogaćenu takvin pokretima, da bi svako prisutno živo biće, dok bi je gledalo zaboravilo treptati. Svaki slobodan trenutak koji bi uvatila provela bi plesajući. Bez ikakve sumnje imala je talenta, no je li talent bia dovoljan da ostvari ono šta je još ka mala curica za sebe poželila?
Odjednom jednog sasvin uobičajenog sunčanog dana zaključi da umisto plesa želi uzgajati cviće. Uložila je ogromne količine novaca u nabavu svih potrebnih alata kako bi ostvarila svoj san. Otkupila je komad zemlje i spremno se uvatila posla. Kad bi je čovik gleda odma bi zaključia da njene ruke njeguje neki posebni talent, koji se u dodiru s biljkama i zemljon stapa u silu stvaranja novoga života. No je li to bilo dovoljno da cviće doista jednog dana procvita?
Odjednom, jednog kišnog dosadnog popodneva, zaključi kako je njen san da požrtvovno pomaže drugima pa odluči volontirati u domu za starije i nemoćne osobe. I doista, kažen van pružanje ruke podrške i pomoći onima kojima je to najpotrebnije išlo joj je od ruke više nego onima koji su se cili život trudili da postanu dostojni njegovatelji. Ljudi su je toliko volili da nije znala na koji način da pruži svima jednako, da bude ravnopravna, ali i u tome se brzo snašla. No je li činjenica da je njena sposobnost nadmašila svu medicinsku praksu, bila dovoljna da ostane?
Svaka potrošena minuta, korak je bliže do vječnosti.
Drhtavim rukama uzela je oštećenu, staru crvenu bilježnicu. Onu veliku, sićate se, s početka priče.
Savršena rečenica. – tiho je izustila. – Livon rukon uvatila se za pramen paperjaste side kose, a desnon teškin naporon zapisala maloprije pročitanu rečenicu. U ciloj bilježnici osta je još jedan jedini list papira na kojen je napisala:
Sve ove godine od najranije mladosti skupljan mudre re.čenice koje su me tirale u nove životne izazove. I evo sad na pragu vječnosti pokajnički priznajen: Ali ja ih nikada nisan znala protumačiti na onaj mudar način, onako kako su pametne riči očekivale od mene. Svaki korak do ispunjenja svojih zamišljenih snova razradila san u teoriji do najsitnijih detalja, ali baš svaki put kad je tribalo malo jače zapeti pobigla bi poput odbjeglog zločinca, tresući se od straha da nisan dovoljno dorasla zadatku, da neću uspiti onako kako san zamislila u mašti. Jer mislila san, da se svit triba prilagoditi meni, da je svemir taj koji se triba minjati.
Prominiti svit, to nije moguće. Moguće je samo prominti sebe. To je jedina od tisuća zapisanih rečenica koju san za života tribala provesti u djelo.
Zatvorila je bilježnicu i utonula u raznobojni san pun blještavila, kazališnih dasaka, prašine, cvića, svitlosti i dobrote. Starica je otplesala svoj zadnji ples.
Shvaćate pouku?
Nije dovoljan talent da biste u nečemu uspili. On je samo okidač koji triba potegnuti, tek jedna zvizda koja van pomaže stvoriti još tisuću samo vaših svitlucavih točkica na nebeskon svodu.
Nije dovoljno zapisati nešto u srce, na papir, u misli, potrebno je to i primijenti. Polako, odmjereno i sa stilon. Stati, razmisliti, slijediti jedan, možda dva sna. Ne više od toga.
Nema ništa od čekanja da se svit prilagodi nama, tisuće slučajnih svakodnevnih prolaznika potpuno su nebitne karike u našen lancu sriće.
Završimo mudro.
Svi smo mi krojači svoje sudbine. Savršeno u teoriji. Mrvicu savršenije u praksi.