Hrvatska napokon imala igru, Štimac okajao jedan grijeh

Mnogi će reći da bi uz ovakav žar i trku Hrvati ‘riješili’ slabašni Wales i u nekoj drugoj formaciji ili s drugim igračima. Možda su donekle i u pravu, ali treba znati i stvoriti preduvjete da bi kretanje, pritisak, kombinatorika te, prije svega, ogromna razlika u individualnoj kvaliteti došli do izražaja. A Igor Štimac je to u utorak navečer znao.Krenimo od jedine stvari koja sinoć nije izgledala posve logično i optimalno. Jedina stvarna dvojba uoči utakmice bila je – Jelavić ili Eduardo? Budući da je teren na Gradskom vrtu bio u takvom stanju da je otežavao normalan protok lopte i precizna dodavanja, primjerenijim se činilo uz Mandžukića u napad gurnuti klasičnog centarfora Jelavića, koji je puno opasniji u zraku i koji može zabiti uz minimum prostora i s dvojicom igrača na sebi.

Štimac je, međutim, izabrao Eduarda: ‘On više dolazi u igru – za razliku od Jelavića, koji je igrač kaznenog prostora’, rekao je. I nije pogriješio, niti je u tome bila nelogičnost. I Dudu i Mandžo su odigrali vrlo dobro, također su i zabili golove. S dvojicom vrlo pokretljivih i nepredvidivih napadača koji se vraćaju u pozadinu i izvlače na krilo, otvorio se prostor za dodatni pritisak na velšku obranu i Hrvatska je s više igrača dolazila u završnicu.Međutim, stječe se dojam da tu prednost tijekom cijelog prvog poluvremena nije koristila na pravi način – ako su i Modrić i Badelj pritiskali, a i Rakitić puno ulazio u sredinu, zašto onda većina hrvatskih napada nije išla kroz sredinu, nego preko krila i završavala oštrim centaršutevima s u kazneni prostor? Možda je to bilo iz želje da se što prije zabije gol, koja je vodila i u brzopletost, ali često su lopte napadače nalazile u trku ili malo izvan pozicije i jednostavno nisu bile toliko opasne. Nikica Jelavić morao je, gledajući to s klupe, razmišljati o tome kako bi sigurno barem jednu od tih lopti već nekako pospremio u mrežu.

No radi se o detalju koji ne može pokvariti ukupni dojam i treba ga samo uzeti u razmatranje za budućnost. Uostalom, u drugom je poluvremenu to promijenjeno – igra je više išla kroz sredinu i Hrvatska je bila ne samo opasnija (17 udaraca na gol naspram 10 u prvom poluvremenu), nego i atraktivnija, ugodnija za oko.

Ključna stvar za utakmicu dogodila se izborom igrača u sredini veznog reda, odnosno njihovim ulogama. Vjerojatno je Vukojevićev izostanak pomogao u odluci, ali odlična je bila procjena da se umjesto ‘klasičnog’ defenzivnog veznog u vatru može gurnuti još jedan kreativac. Veznjak profila Vukojevića ili Radoševića, čiji je prvenstveni zadatak osvajanje lopte od suparnika i vraćanje prvom suigraču na najjednostavniji mogući način, ne bi imao puno posla protiv momčadi čija se taktika u napadu svodi na ‘dodaj Baleu i trči za njim’. Milan Badelj odigrao je fenomenalno – s njim smo dobili igrača više za pritisak na zadnju velšku liniju, a bio je dovoljno pouzdan da pokrije leđa Luki Modriću, koji je svoju kreativnost napokon mogao pokazati puno bliže suparničkom golu.

Napokon je to bio ‘pravi’ Luka, iako je vidljivo da još uvijek nije u najboljoj formi i da njegovim loptama još uvijek nedostaje malo preciznosti. Htjeli to priznati ili ne, hrvatska igra puno ovisi o Modriću – da, postoji ‘plan B’ preko bokova, imamo i vrlo agilne napadače, ali kad Luka nije na razini svojih objektivnih mogućnosti, onda to naprosto nije – to. Kad jest, onda se možemo nositi i s najjačima, što je pokazao i Euro. A sinoć je oduševio i s nekoliko individualnih, vrlo atraktivnih poteza.

Stoga je bilo pomalo iritantno slušati HTV-ove analize kako je Modrić ustvari odigrao jako dobro protiv Makedonije, samo što to ‘mnogi nisu vidjeli’. Stjepan Balog valjda je pet puta tijekom prijenosa ponovio kako je njegov posao bio zaustaviti Pandeva, i to u suradnji s Vukojevićem, te kako je taj posao odlično obavio i podredio se momčadi. To je, da oprostite, potpuna glupost. Luka je naprosto odigrao loše u Skoplju, ali kritike nisu toliko bile (ili barem nisu trebale biti) upućene njegovom učinku, koliko ulozi koja mu je bila namijenjena na terenu. Pandev jest dobar igrač, ali zar je toliko dobar da ga je potrebno zakočiti dvojicom defenzivnih veznih i pritom žrtvovati najkreativnijeg igrača u momčadi za defenzivne zadaće?

U Skoplju je Hrvatska igrala varijacijom sustava 4-4-2 koja se kolokvijalno još zove ‘double six’, odnosno duplih šest: to znači da se momčad brani sa šestoricom (četiri braniča + dvojica defenzivnih veznih ispred njih), ali se u fazi napada bočni braniči pomiču prema naprijed, a defenzivni vezni postaju središnji te uz dvojicu na krilima imate zapravo šest veznjaka. Kod nas se ta transformacija događala samo preko bokova, dok su i Vukojević i (važnije) Modrić ostajali preduboko u vlastitoj polovici terena. Modrić je često u karijeri igrao u pozadini veznog reda, ali nikad nije bio ‘samo’ defenzivni vezni, nego povučeni razigravač – Englezi to zovu ‘deep-lying playmaker’. Protiv Makedonije jednostavno nije razigravao. Naši su bočni braniči možda prebrzo izlazili, disciplinirani domaćini se povlačili i blokirali ih, ostavljajući Luki na izbor samo dodavanje Vukojeviću ili stoperima.

No ovaj put je, zbog velškog sustava i karakteristika njihovih igrača, mogao dobiti puno više slobode u kretanju, igrati neusporedivo ofenzivnije i njegova je kreacija mogla doći do puno većeg izražaja. I Hrvatska je prvi put otkako je vodi Igor Štimac imala igru – u redu, i ovaj put smo jedan zabili poslije velike greške suparničke obrane, a drugi poslije prekida, ali lako smo mogli zabiti i iz ‘prave’ igre.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...