Koja je tvoja motivacija?

Kao i većina ljudi, i ja sam iskusio višestruko počinjanje vježbanja čije bi trajanje variralo. Nekad je period u kojemu sam vježbao trajao dva mjeseca, nekad pola godine, ali uglavnom se taj period vrtio unutar godine dana.

I tako, počinjao sam vježbati manje-više uvijek kad bih shvatio da su se kilice pomalo nakupile i kad bih uvidio da je vrijeme da se malo dovedem u red. Ali, svaki put kad bih se vratio u red, vježbanje je stalo i opet je počeo onaj period hibernacije od svakog oblika „fiskulture“. Zašto? Odgovor sam tražio dosta dugo. Znao sam u čemu je stvar, nedostatak motivacije i lijenost, ali znati nešto i shvaćati nešto su dvije različite stvari. Kao i podosta ljudi danas, moja motivacija za vježbanje je bila čisto fizička, površna. Znači, vježbam kako bi mi tijelo lijepo izgledalo. Iako to za neke ljude pali, kod mene to nije bio slučaj. Takva motivacija mi je bila preslaba kako bi me gurala dalje u prostranstva muke i znoja. I tako, nakon bezuspješnih pokušaja da ostvarim neko kontinuirano vježbanje, ono je došlo samo od sebe kad sam se najmanje nadao. Prije otprilike osam mjeseci, situacija je bila već pomalo kritična. Višak kila je bio tu, kretao sam se kao da sam orao i kopao pet dana bez prestanka, vrtoglavice od naglo povećane kilaže, loša prehrana i da ne nabrajam dalje. Dosta dugo sam uspio izdržati u tom periodu lošeg života, ali kod svakog čovjeka dođe onaj dan kad kaže: „E sad je već dosta!“

Tada, odlučan krenuti stopama konstantnog vježbanja, počeo sam se raspitivati o metodama, tehnikama fitnesa i svega ostalog što ide uz to. Primijetio sam da se većina mainstream fitnesa bazira na izgledu i tome tko ima veći biceps. Pa onda i one kantice s proteinima i ostali preparati modernog svijeta…uf… nimalo mi se taj pristup vježbanju nije svidio te odlučno prekrižih mainstream. Nakon toga, gledao sam gdje da nabavim neke utege. Kolika kilaža za koji stupanj treninga, koji su najbolji utezi i ostala pitanja su prva ušla u glavu. Nakon jedno mjesec dana druženja s utezima, i njima rekoh zbogom. Nakon niza neuspješnih počinjanja, napokon sam došao do prave motivacije i pravog načina treninga, to govorim u svoje ime, ne želim da se uvrijede poklonici utega i teretani. Tko se nalazi u tome tipu treninga, taj se treba toga držati. Jednostavno, za mene to nije bio pravi način. Naspram prošle motivacije, sadašnju motivaciju sam našao u zdravlju. Zvuči klišej, ali uvjeravam vas da se ne šalim. Motivaciju, koja me do danas drži, dobio sam zahvaljujući tome da sam se jednog dana zapitao: „Kako želiš ići kroz život, zdrav ili krpati se sa zdravljem? Kakav želiš biti kada budeš star, brz i okretan ili nemoćan i spor?“ Odgovor mi je bio jasan. Odlučio sam se na cjeloživotno vježbanje, i ovaj puta se uopće ne bojim nestanka motivacije. Ona će uvijek biti tu, gurati me sve dalje i dalje. A što se tiče načina treninga, ja sam svoj našao u prirodnom treningu. Ne koristim nikakve utege, samo svoju težinu tijela. I tko god vam je rekao da je lagano, grdno se prevario, bilo je dana kad sam se od upale mišića jedva dizao iz kreveta. Ali, koliko god boljelo svaki put kad sam izašao na onu zelenu livadu, na žarko sunce, znao sam da radim pravu stvar.

Pronaći motivaciju i volju za bilo kojom stvari u životu je teško. Ali ona dođe, nekad svjesno a nekad, eto, nenajavljeno. Kod vježbanja sam shvatio da čvrsto, zgodno tijelo nije motivacija. Ne, to je bonus. Bonus koji dobiješ brinući se za svoje zdravlje.

I, koja je tvoja motivacija?

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...