Poznat po svojoj glazbi i trudu da se elektronska glazba što više afirmira u Zadru i njegovoj okolici, Felix Šoletić, na svom je životnom putu krenuo nekim drugim stazama. Iako glazba i dalje zauzima veliki dio njegovog života, aktivnije se primio obrazovanja, i to u – Americi.
Zadranin koji je imao priliku zasvirati s nekoliko poznatih DJ-eva, poput Marca Baileya, Hertza, Pere Fullhousea, Uto Karema, Marka Nastića, Silicone Soula, Gramophonedziea ili Ivana Komlinovića, svoju lokalnu popularnost ali i obol elektronskoj glazbi dao je prije dvije godine sudjelujući u organizaciji elektronskih partija na plaži Valkira u Vrsima.
Međutim, životni put nastavio je daleko od svoje obitelji i doma, u Americi, točnije u Pasadeni u okrugu LA, gdje trenutno pohađa Art Center College of Design.
Reci mi za početak, kako je u Americi? Da li je to stvarno zemlja meda i mlijeka kako je prikazuju filmovi i serije ili je stvarnost nešto surovija?
– Bilo je jako čudno aklimatizirati se na američku kulturu dolazeći iz Hrvatske. Mentalitet je ljudi je potpuno drugačiji od onoga što sam inače navikao doma, sve se vrti oko posla i karijere. Radi se puno, očekuje se puno i nema vremena za stanke i odmor. Ako uspiješ izdržati tempo i pokazati trud, sva vrata su ti otvorena. U suprotnom, nitko te previše ne uvažava i vrlo brzo “otpadaš” iz igre.
Najveća razlika koju uočavam ovdje je kontrast između bogatstva i siromaštva. Prolazeći kroz Los Angeles, kvartovi su podijeljeni na iznimno bogate, sigurne i uredne te na one gdje se ne želiš naći sam u krivo doba dana – bez puno prostora između.
Znači, istinite su priče o tim “tamnim kvartovima”? Nedostaje li ti sigurnost male sredine, on a povezanost između ljudi i naravno, tvoj grad?
– U neke kvartove se jednostavno ne ide, i to svi znaju; bilo to iz razloga jer imaš krivu boju kože ili se jednostavno ne uklapaš u sredinu. Vrlo lako se možeš naći u neugodnoj situaciji ako zalutaš na krivo mjesto.
Zadar je veličine jednog omanjeg kvarta u Los Angelesu – svi se međusobno znaju, što donosi neke prednosti ali i mane. Ovdje se ljudi ne zamaraju tuđim životima već vode svoj, dok se u tako malim sredinama zna sve – s kim se družiš, što radiš, itd.
Po pitanju sigurnosti, Zadar je opasan na drugačiji način. Mlada populacija je puno “nabrijanija” i podložna agresivnosti. Mladi su ovdje prijateljski nastrojeni, puno otvoreniji i manje se zamaraju razlikama. Kalifornija je posebna po tom pitanju; gdje se i ljudi koji se inače ne znaju pozdravljaju na ulici. Puno je lakše steći prijateljstva.
Zašto si se onda odlučio napustiti Zadar i otići studirati izvan Hrvatske? Naime, poznato je kako je naš obrazovni sustav puno opširniji od američkog. Ne slažeš se?
– Opširniji je, ali i manje specifičan. Stvari su previše fokusirane na teoretski i akademski dio – pamćenje informacija iz knjige, pisanje ispita i slično. Ovdje se sve provodi kroz struku i uče se stvari koje se striktno vežu polja kojeg si odabrao studirati. Radi toga, ljudi koji prođu fakultet su majstori u tom jednom specifičnom polju – dok u Hrvatskoj imaš zaokruženije obrazovanje, ali nedovoljno fokusirano na aspekt u kojem ćeš se zapravo na kraju krajeva i zaposliti.
Meni više paše američki pristup, gdje ulažem sav napor u specifičnu stvar i učim je kroz praksu – što god me drugo zanima uvijek imam opciju istražiti i naučiti na svoju ruku, pogotovo u današnje doba gdje nam je bilo kakva informacija dostupna klikom miša.
Znači li to da planiraš ostati u SAD-u i nakon školovanja?
– Ne želim se vezati za jedno mjesto, barem dok mi to godine dopuštaju. Želim ostati fleksibilan, vidjeti gdje me karijera i ljubav za ovim poslom odvede – bilo to u SAD-u, Europi ili Aziji. Dok osjećam da svakodnevno napredujem i dok sam okružen ljudima boljima od sebe znam da sam pravom putu.
Ne znam koliko pratiš Facebook stranicu Vlade RH ili ostalih grupa u Hrvatskoj, ali u zadnje vrijeme sve više mladih u Hrvatskoj planira napustiti svoju zemlju i otići u neku stranu zemlju. Kanada je na prvom mjestu, recimo. Koji je tvoj stav o tome?
– Viši obrazovni sustav u Hrvatskoj ne funkcionira na najbolji mogući način i ne iznenađuje me što ljudi sve više i više istražuju mogućnost napuštanja svoje zemlje u potrazi za boljom budućnosti. Apsurdno je da je na likovnu akademiju ili arhitekturu upasti lakše u Americi nego u Hrvatskoj; gdje se učenici s prosjekom od 4.9 moraju boriti za svoje mjesto na fakultetu koji žele upisati, gdje se vanjske aktivnosti uopće ne uzimaju u obzir za upis fakulteta, gdje se za samu priliku za upis mora pisati 4 ili više različitih ispita na državnoj maturi (koji u većini slučajeva uopće ne prikazuju sposobnost određenog učenika za određenu struku).
S druge strane, mislim da je studiranje u inozemstvu stvar koju bi svatko trebao probati ako ima priliku, barem na godinu dana. Životna iskustva koje prikupiš u to vrijeme se ne mogu usporediti s ičim drugim; po prvi put se otisnuti od svoje male sredine i vidjeti da svijet nije samo tvoj kvart i grad je nešto što te promjeni zauvijek.
Ti si na jednom od najprestižnijih fakulteta na svijetu, misliš li da će ti diploma pri povratku u Hrvatsku dati prednost nad domaćim studentima ili vjeruješ da će u prednosti biti oni s “vezom”?
– Imati diplomu iz Art Centera definitivno pomaže, ali u mojoj struci prioritet ipak uzima portfolio, tj. mapa radova – tako je to barem ovdje. U Hrvatskoj većina ljudi i dalje ne razumije koliku važnost grafički dizajn, i dizajn općenito ima u svakodnevnom životu, što rezultira time da će većinu poslova dobiti oni koji su jeftiniji ili imaju vezu – bez obzira što finalni proizvod neće imati kvalitetu niti će komunicirati ono što treba. Upravo zbog tih razloga sumnjam da bi ikad radio u Hrvatskoj, gledajući situaciju danas.
Za one koji ne znaju, studiraš Graphic & Motion Design + VFX na sveučilištu Art Center u Pasadeni. Kako se financiraš i kako pokrivaš troškove školarine?
– Primarni izvor financija dolazi od samog fakulteta, koji mi pokriva malo više od 80 posto ukupnih troškova. Stipendiju sam s prvotnih 50 posto uspio povećati na sadašnji iznos radi visokog prosjeka i dobrih rezultata – koje faks inače nagrađuje u tom obliku. Život je iznenađujuće jeftin u Americi, živim skromno ali zadovoljno. Uz stipendiju, radim kao International Student Representative u studentskoj vladi Art Centera, a ostatak mi pokrivaju roditelji – kojima sam neizmjerno zahvalan radi pomoći i podrške koje mi uporno daju.
Koliko vremena imaš za bavljenje glazbom, odnosno, da li si je zapustio sada kad si sve moždane vijuge usmjerio na fakultet?
– Glazba mi je ipak prva ljubav, teško ju je zapustiti kad se jednom zakačiš. Nemam dovoljno slobodnog vremena da se bavim time u istom razmjeru u kojem sam nekada, ali još uvijek vježbam i napredujem – iako u drugačijem smjeru nego nekada. Sva nova iskustva u zadnjih godinu dana su promijenila i način kako gledam na glazbu, tako da se počinjem i tražiti u nekim novim žanrovima i pravcima. Više se baziram na kreaciju vlastitog zvuka nego aranžiranja tuđih.
Prije nekoliko godina izjavio si kako slušaš sve osim Mladena Grdovića i Miše Kovača – da li se sada situacija promijenila? Odvrtiš li ih ikada kad ti zafali tvoj grad i Dalmacija?
– Situacija se nije promijenila, takav tip glazbe mi i dalje ne paše iako mogu prepoznati važnost iste gledajući na kulturu “doma”. Kada mi počne faliti grad, Varoš i ulice u kojima sam odrasta – prisjetim se da se u mom gradu rijetko, pa i nikad, ništa ne mijenja, i da ne propuštam previše. Zadar će mi uvijek biti “doma”, čeka me na istom mjestu kada se jednog dana odlučim vratiti.