Odustajem od prelistavanja dnevnih vijesti, jer sam do nedavno odustala od čitanja istih. Mislim, koga više briga tko je homoseksualac, tko je gay, a tko obična pederčina? I što je od svega toga bolest. Mene brinu ovako realnije stvari u Lijepoj našoj, kako potrošiti plaću koju još nisi dobio? Hoće li i ovog puta kasniti i koliko? Kako dobiti normalan posao? Kad će vikend više? Ima li koji novi praznik uskoro?
Imala sam ovih dana par “super susreta”. Jedan od njih bio je s jednim mladim gospodinom iz Berlina. Znate što mrzim kod stranaca kad s njima razgovaramo o stanju u domovini? Onaj buljavi pogled i podignute obrve, pa rečenicu: to tako kod nas nije! Krene mi mudrovati što bi trebali, što ne, što je dobro, što nije. Onda provali savjet godine, da odem na putovanje i da proputujem cijeli svijet. Ma bravo! To bi mogla između predavanja, posla i trenutka kada šizim po kući jer moram na spavanje, a nisam sve napravila. A da svi lijepo pocrknemo od gladi dok godišnje ostavljamo određeni iznos za putovanje, određeni za državu i određeni za režije?
Kad smo kod crkavanja, na vrata prostorije gdje odrađujem “robiju” za koju dobivam neke novce, prije se to zvao posao, uleti mi stara bakica da joj dam kuna. Ako može pedeset. Pa dobro ljudi, kad već tražite novce postoje druga vrata na koja se to traži. Imate jedna lijepa na Narodnom trgu, jedna krasna na Markovom trgu i tako dalje, divnih vrata ima. Kad god je pitanje novca uvijek se uzimaju od malih ljudi. U većini smo i ljudi smo, od krvi i mesa s gomilom osjećaja. Srce vam se slomi kada pred vas stane nemoćno stvorenje. Izvadite i ono zadnje novca za životinju, a kako tek nećete za staru osobu.
Ma k vragu i ti novci više! Došlo je vrijeme kada, ako imate za pivu i cigarete, vaš život je Švicarska. Skoro pa savršen! Svakom državljaninu ove zemlje treba dati nagradu za životno djelo. “Preživjeli ste sve zamke, krađe, rat – čestitamo!” Idemo dalje. Sad imamo nešto “bolje za vas” tko preživi, pričat će. Mislim da smo u sarkazmu kao narod među prvima na ljestvici karakteristika. Okrećemo se zabavi, druženju, ispijanju kava. Kako mi Hrvati volimo tu kavu, to je čudo jedno! Uz to je nezaobilazan i dnevni tisak. Moram priznati da se nikad nisam razumijela u sport. Zamislite kako su moji prijatelji reagirali kad sam počela čitati rubrike o sportu. Međutim nisam talentirana da povežem sva ta imena igrača, trenera, brojeva, rezultata… pa sam okrenula novu stranicu. Od sad čitam rubrike Život i Ljepota. Tamo je život uvijek lijep.
Život je uistinu lijep. Ima predivnih priča o životima ljudi koji su prošli bolesti i tuge i izvukli ono najbolje. Ima ljubavi, prijateljstava za koje stvarno vrijedi živjeti. Samo treba naći smisao. Svi imamo smisao života, a sve ovo što se oko nas događa, stvar je samo organizacije ljudi koje smo izabrali da nas vode. Za ovakvo stanje krivi smo svi: i mi i oni. Sami znate da je ponekad bilo toliko stvari u životu za koje smo se bojali, ali kaže veliki pisac. „Nije trebalo. Trebalo je živjeti“. Živjeti svoj život i ne osuđivati homoseksualce i obične pederčine. Svi smo mi nešto. Suditi treba samo sebi. Ali to je najteže, zar ne? A za stanje u Lijepoj našoj, ne znam, možda da pitamo Gibonnia, može li pjesmu „Hodaj, nebo strpljive voli“ posuditi za himnu? Ili rečenicu: „Snađi se, vani je džungla“ napisati na rodnom listu? Svatko ima svoje.
Ja hodam kroz džunglu i za sada se snalazim. I život mi je svakakav, na kraju dana – uvijek lijep.