Ono što se još donedavno činilo kao dalja budućnost možda je već tu. Pod novoizabranom ‘petom generacijom’ partijskih aristokrata predvođenih novim predsjednikom Si Činpinom, Kina kreće u veliku desetogodišnju misiju: preuzimanje svjetskog primata na ekonomskom, financijskom i općem razvojnom planu.
Mimo demokratskih procesa, kongres Komunističke partije Kine odlučio je kako se i najavljivalo: Hu Jintao miče se u pozadinu a novi predsjednik je 59-godišnji Si Činpin (Xi Jinping), sin heroja revolucije, vrsni financijaš i predstavnik ‘prinčeva’ – potomaka partijskih velikana koji tvore dio nove kineske elite.
Dosadašnji razvoj i transformacije Kine malo koga su ostavile ravnodušnim, ali buduće ambicije partijskog vrha predstavljaju stratosferu čak i za dosadašnje domete. Sprema se novi ciklus kapitalističkih reformi koje donose najmanje dvije svjetski značajne posljedice.
Prva je najava predsjednika u odlasku Hu Jintaoa da će Kina do 2021. godine stvoriti srednju klasu, što znači da će u bivšem komunističkom društvu pokušati stvoriti sloj potrošača odnosno donedavno omraženu buržoaziju. Novoj klasi povećat će platežnu moć, što znači da se napušta koncept jeftine radne snage na kojem se Kina vinula do današnjih ekonomskih pokazatelja. U tu svrhu dio proizvodnje već se počinje seliti u siromašnije mnogoljudne države Azije, poput Indonezije – slično kao što su nekad bogate zapadne zemlje prebacivale svoju industriju u Kinu.
Druga posljedica povezana je s prvom: već za koju godinu najavljeno je pretvaranje juana u konvertibilnu valutu koja će na svjetskom tržištu konkurirati sve labilnijem dolaru. Za tako nešto Peking će se morati odreći diktiranja tečaja juana. Njegova umjetno snižavana vrijednost porasti će, što opet znači da će kineska radna snaga poskupjeti. No uspije li Peking u svojim namjerama, ekonomija sve zabrinutijeg SAD-a pretrpjet će još jedan opaki udarac u pleksus.
No postoji i druga interpretacija suvremene Kine koja ozbiljno propituje sposobnost sadašnjeg režima da ispuni ciljeve koje si je zadao. Razarajuća sistemska korupcija, trvenja unutar partijskih klanova, usporeni gospodarski rast proteklih godina (koji je, doduše, dio promišljenog plana kineske vlade kako bi se društvo bar donekle uravnotežilo na dostignutoj razini) samo su neki od problema s kojima će se gombati novi sedmeročlani politbiro u Pekingu. Poseban problem je užasno socijalno raslojavanje: u zemlji u kojoj se još masovno koristi dječji rad za svega nekoliko godina pojavilo se nekoliko stotina dolarskih milijardera.
Jednoumlje i autoritarnost u Kini dodatno su potkopani svjetskim umreživanjem – cenzuru na internetu u zemlji od 1.3 milijarde stanovnika znatno je teže provoditi. Najmnogoljudnija država planete danas je neusporedivo slabije izolirana nego prije 20-ak godina.
Također je zanimljivo da neki svjetski mediji pišu kako 59-godišnji Si Činpin zapravo ne pripada krugu novovjekih plemića koji zagovaraju privatizaciju i decentralizaciju ekonomskog odlučivanja, premda je to u danima pred 18. Kongres KP-a najavljivano kao novi kineski kurs. Kad je riječ o grazimvosti, sam Si dosad nije bio uplitan u korupcijske skandale, ali američki Bloomberg pisao je o poslovnim uspjesima njegove rodbine čiji se imetak procjenjuje na preko 300 milijuna dolara. Što se političkog karaktera tiče, novi predsjednik opisuje se kao jednostavno podoban. Nije percipiran kao neki izuzetan karizmatik, već kao pragmatik koji – možda i po tradiciji kineske filozofije – nije toliko čovjek ideja, koliko ravnoteže, manipulacije i balansiranja između sila koje tvore autoritarni politički sistem jedne od najstarijih svjetskih civilizacija.