Iako broj oboljelih od anoreksije u današnje vrijeme vrtoglavo raste, žalosna je činjenica da čitav svijet zatvara oči pred tim problemom. Statistička istraživanja donose alarmantno zabrinjavajuće podatke da je u posljednjih deset godina broj oboljelih od anoreksije u svijetu porastao za čak 50%.
Retrospektiva mlade Zadarske umjetnice
– Dakle, gdje da počnem… Moja priča počinje vrlo vjerojatno od djetinjstva, ali dajem Vam dio, najbitniji dio koji je uzeo maha prije desetak godina, u srednjoj školi, noćnoj mori većine nas. Nisam se voljela, nisam si bila lijepa, nisam bila sretna i nisam znala da ću jednog dana biti… Eh, da sam znala…
Bila sam zdrava 18-godišnjakinja sa puno i previše prijatelja, koji to zapravo bili nisu, bar većina. Voljena sam bila od strane sviju, čak i roditelja koji su se “klali”, svojih školskih kolega, obitelji, cura iz kluba, poznanika, ali to meni nije bilo dovoljno. Jednostavno, moje tijelo meni je bilo neznanac, a pomalo i neprijatelj. A htjela sam biti sve ono što je tada bilo “lijepo”: mršave, zgodne cure sa televizije…
Uskoro je počelo. Prvo povraćanjem nakon obroka, jer jednostavno je bilo pojesti i izbaciti sve. Mama je sumnjala, sestra nije znala, a ja sam pobjeđivala svaki dan tri puta znajući da nema straha. Dva prsta u usta i voila- nema. Ja sretna, tijelo tanko ili bar na putu k tome i svi sretni i veseli. Kile su počele padati, ja sam završila srednju školu, jako uspješno naravno, zaposlila se, ali sve te cure oko mene svejedno su bile još ljepše nego ja.
E, tu dolazi ona- anorexia nervosa. Izbjegavanje obroka je bilo pod must: nisam gladna, jela sam kod prijatelja, nisam gladna, imam migrenu, ne mogu jesti, ostala sam duže na poslu… I tako je krenulo. Izbjegavala sam sve: žvake, bombone, sokove, voće- jer me od pola jabuke kidalo u želudcu. Izbjegavala sam HRANU!!! Moja hrana je bila votka i duvan. Mislim da sam jedna od rijetkih koja je od pola litre votke sljedeće jutro stajala sa dva kila manje na vazi. I tako iz dana u dan i moje tijelo je propadalo. Sa 174 centimetra na 52 kilava kilograma- bila sam presretna!
Došao je i dan kad sam radi nasilnog oca otišla u podstanarstvo, sa cimerom mojim, i uživala u blagodatima “slobode”. Uskoro sam pala na samo 47 kilograma… A ljudi? Nisu me prepoznavali, cure su mi zavidile jer sam se “stesala”, tražile recept, a ja sam ih uvjeravala da zdravo jedem i živim. Koja li je to samo laž bila… – sjeća se mlada Zadranka i nastavlja- „Što me osvijestilo? Sestrin plač… Kad sam jedno popodne došla i skinula hlače da se presvučem. Zgrožena histerična vika- eto, to je bilo to što se čulo. Odzvanjalo mi je u glavi- “Umrijet ćeš glupačo, a uvijek si bila lijepa! Svi su to znali glupačo, osim tebe!”
Shvatila sam da ne želim umrijeti, da se previše i prejako volim, da ne želim “ubiti” obitelj, već krenuti polako, ali sigurno.
A kako sam uspjela? U međuvremenu sam se zaljubila, jako, najjače. On me volio, mršavu, jadnu, ali mene koja sam “zračila”. A zašto sam zračila? Jer sam bila prezadovoljna sobom. Pisalo mi je na čelu. On je to vidio, ali i “povukao” te rekao: “Ili ćeš počet jesti ili ja odlazim! Ne želim te gledati kako umireš, to je nešto što ne mogu i ne želim dopustiti!”
Prošlo je evo šest godina, sretnih za njega i mene, uz pokoju svađicu. Čekamo bebu za Božić. Imam 57 kila mišića- teretana i vježbanje uz prehranu učinili su svoje. Lijepa sam, zgodna, presretna i da, opet zračim sličnim, ali ne i istim samopouzdanjem kao prije, ali dovoljno jačim i iskrenijim. Da li sam se izliječila skroz? Nisam i neću. Ovo je moja unutarnja borba, ali sad živim za drugoga odnosno druge.
Svakodnevna muka, borba i želja za izlječenjem me vodi na dobar put. Pokleknem tu i tamo, ali kratko traje, čak i neznatno. Zaista sam sretna i zadovoljna, lijepa sebi i drugima i sve više. Polako, još jedna korak do sna. Ali – sad sam samoj sebi Netko i Nešto!“- samouvjereno i sretno završava mlada i vrlo uspješna umjetnica (podaci poznati redakciji).
Malobrojni su oni dovoljno hrabri da svojom životnom pričom borbe sa ovom opakom stvarnosti istupe i obznane je javnosti, pa makar i anonimno. Ljudi se ustručavaju, boje se i osjećaju da ih se pritom proziva, a nerijetko se upravo to događa oboljelima od anoreksije- nerazumijevanje i osude okoline. No, hrabra mlada umjetnica iz Zadra ipak je odlučila ispričati nam svoju emotivnu priču o borbi koja traje i trajati će.
Stanje u našoj zemlji
U Hrvatskoj naime ne postoje službeni statistički podatci o broju oboljelih od anoreksije i bulimije, ali se smatra da ima čak oko 90.000 osoba ili 2% populacije koji vode borbu sa tim opakim bolestima. Najugroženijom populacijom smatraju se oni od 10 do 35 godina starosti. Pomoć u liječenju što zbog omalovažavanja i negiranja problema ili pak neznanja o bolesti, traži samo 30% oboljelih i to u kašnjenju od pet godina. Smrtnost je visokih 20%.
Ovi bi podatci trebali biti i više nego li dovoljan pokazatelj da je krajnje vrijeme da se u Republici Hrvatskoj nešto poduzme u što kraćem roku. Žalosno je da u Hrvatskoj nije otvoren nijedan referalni centar u kojem bi oboljeli od poremećaja prehrane mogli primiti sveobuhvatnu pomoć, od gastroenterologa, psihijatra do endokrinologa ili ginekologa.
Iako je u središtu tjelesno propadanje oboljelih i hrana kao uzročnik, anoreksija je uistinu bolest uma, a upravo je to ono što je čini toliko opasnom i iznimno sporo i rijetko izlječivom. Vrlo se često ukazuje da anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje pred njih postavljaju visoke zahtjeve glede životnih dostignuća te teže savršenstvu. No, to je samo jedan od mogućih razloga pojave oboljenja, a činjenica je da se dalje od ovoga niti ne pokušava gledati. Liječnicima je najjednostavnije okriviti okolinu, obitelj najčešće, te time zatvoriti poglavlje. Rijetko tko ima volje pozabaviti se dubljim unutarnjim borbama najčešće mladih ljudi kojima je život u ovakvim slučajevima nerijetko ugrožen. Anoreksičari u pravilu neće htjeti priznati da nešto nije u redu s njima, pa na izraze zabrinutosti drugih reagiraju ljutito ili obrambeno. Način je to na koji osoba pokušava izaći na kraj sa svojim emocionalni problemima, perfekcionizmom i željom da sve kontroliraju, način na koji osoba pokušava izgraditi poljuljano samopoštovanje.
No, u svom ovom sivilu, ipak valja napomenuti tračak nade koji na prostoru lijepe naše ulijeva nekoliko neprofitnih udruga koje se nastoje brinuti o ovakvim slučajevima i njihovim obiteljima. Međutim okolnosti u kojim su primorane djelovati, sve su samo ne prihvatljive i humane.
Jedna od najistaknutijih svakako je Nada, udruga osnovana 2002. godine u Zagrebu, od strane roditelja oboljelih koji su iskazali nezadovoljstvo liječenjem u državnim bolnicama. Nada djeluje kao nevladina, neprofitna udruga za pomoć oboljelima od poremećaja u prehrani. Stalno članstvo čini osam liječnika koji udrugu suportiraju aktivnostima i koji su članovi stručnog dijela udruge, te desetak mladih volontera, uglavnom nezaposlenih liječnika, psihologa, dijetetičatra, socijalnih pedagoga. Uz njih tu je i oko 290 oboljelih i članova njihovih obitelji. Jedina je to takva prepoznatljiva udruga na nacionalnom nivou koja služi građanstvu. Žalosna je i poražavajuća činjenica da je udruga tek nakon deset godina aktivnog djelovanja od grada Zagreba dobila prostor na korištenje:
– Ipak smo konačno od grada Zagreba dobili prostor za naše aktivnosti koje su dopuna lošem i nedovoljnom liječenju u instituciji. Prostor je teškom mukom uređen i opremljen i koristimo ga samo djelomično s obzirom na moguće i potrebno jer nemamo novaca za sve predviđene aktivnosti. Do tada smo bili podstanari kod drugih ili u birtiji odrađivali ono što smo mogli, uglavnom prva trijaža obzirom na anamnezu oboljelih, savjetima i tješenjem, intervencijama kod naših malobrojnih liječnika koji se periferno u okviru svojih specijalnosti bave i kliničkim entitetom poremećaja u prehrani,priča nam Hrvoje Rendulić, tajnik udruge Nada.
Rendulić nam je pokušao dočarati svoja mnogobrojna razočarenja u uzaludnim pokušajima da ukaže na problematiku i nužnu pomoć oboljelima. Ističe kako konstantno nailazi na odbijanja od strane naše vlasti, koje očigledno nema interesa da shvati sve veću potrebu za osiguranjem pomoć onima koji je istinski trebaju i vape za njom.
– Sve je to žalosna istina ophođenja sa teško bolesnim curama, koje se u normalnim svjetovima zove zločin. Pošto nakon 12-godišnjeg artikuliranja problema kroz udrugu i preko 2000 molbi da se nešto učini za diskriminirane i njihovom pravu na liječenje, naše vlasti, od gradskog preko županijskog do republičkog nivoa, više ne mogu reći da nisu znale, već sigurno nisu htjele. Nismo komercijalna bolest pa nema političke kao ni stručne volje da se promjeni neizdrživo stanje bolovanja naših bolesnih i njihovih obitelji. Za našu medicinu anoreksija i bulimija su terra incognita, za naše vlasti nepotrebni troškovi bez kojih se i može, a za mene zločin svih oko njih. Svi očekuju milosrđe, ali ga nitko ne želi pružiti, a nažalost najmanje našim oboljelima.
Upitavši ga da li nam može izdvoji nekoliko slučajeva koje je upamtio, Rendulić nastavlja
– Kroz udrugu je prošlo oko 5200 oboljelih, 90% ženskog spola, 10% muškog. Starosti od 6 mjeseci pa sve do 86 godina. Osobno znam 70-tak danas pokojnih koje sam upoznao žive. Umrli su samo zato što nisu imali potrebnu pomoć institucije prije svega. Pola njih se ubilo jer nije više moglo izdržati terete bolesti u kojoj su bili praktično sami. Anoreksija i bulimija nervosa kod nas su metafora zločina svih vlasti do sada prema našim oboljelima i njihovim obiteljima jer su spomenute diskriminirali u njihovu pravu na liječenje.
Mlada mama koja je dugo bolesna i uspjela je nekako zatrudnjeti, iznijeti trudnoću, ali na bebu prenosi svoje obrasce ponašanja pa i beba stradava jer majka nema potrebnu pomoć. U međuvremenu ostavlja ih muž i otac jer što će mu žena koja “ubija” njihovo dijete. 18-godišnja cura koja je umrla na ulici od posljedica neliječenja. Dečko koji se pijan bacio pod vlak, bolestan od poremećaja u jedenju koji nije ni tražio pomoć jer je bolovao od “ženske”bolesti. Bolesna mlada liječnica koja je umrla zbog neliječenja radeći na Rebru među svojim kolegama liječnicima…, a ovo je samo nekoliko tužnih i tragičnih priča o skončanim života mladih ljudi, a sve zbog nebrige i nemogućnosti da negdje zatraže kvalitetnu pomoć.
I kako završiti i zaključiti temu o kojoj se ima još toliko toga za reći? Ovaj je prikaz samo zagrebena površina surove stvarnosti sve većeg broja mladih ljudi koji svjesno ili nesvjesno svakodnevno vode bitku za svoje preživljavanje. A tragična je stavka u tome da ih okolina pritom zanemaruje, a vrlo često i upire prstom u njih kao nešto apstraktno. A svi mi, čitavo naše „moderno“ društvo, možemo im pomoći već time da pokušamo shvatiti, da proširimo svijest o prikazanom zabrinjavajućem stanju. Svi mi akteri smo koji malim korakom možemo potencijalno spasiti jedan mladi život, kada već naše vlasti ne ukazuju volju niti želju da to pokušaju. Stoga- osvijestimo se, shvatimo i pomozimo!
– Poremećaji u prehrani nisu nogomet da svi nešto mislimo i pričamo i da smo u pravu. Anoreksija i bulimija službeno se tretiraju kao teške kronične bolesti i zna se kako se liječe barem u normalnim svjetovima, kazao je Anteni Zadar, Hrvoje Rendulić.