Često imam negativan stav. Toliko često da se slobodno mogu nazvati pesimistom. Iako sam do prije koju godinu vjerovao da sam teški optimista. Iskreno, sama pomisao na neke aktere lokalne političke i društvene scene stvara mi nervozu u želudcu. No, ipak, blagdani su, pa je stoga lijepo i pohvaliti nekoga.
Prvenstveno, iako će mnogi možda to krivo protumačiti, moram pohvaliti Grad Zadar. Možda čak i samog gradonačelnika Vrančića, iako sumnjam da je inicijativa njegova, no svakako – Gradu Zadru idu sve pohvale za posljednjih par dana na Poluotoku.
Fascinira me naš hrvatski narod, Zadrani i Zadranke posebno, jer kad treba pokazati ono najbolje u nama, kada treba pokazati solidarnost i humanost – nema nam ravnih. Baš kao što je puna dvorana bila kad smo pobijedili Partizan prije kakvih tjedan dana, jednako je tako ovih dana prepuna Kalelarga i Narodni trg. I sve zbog humanitarnog karaktera.
Ugostitelji, restorani, ali i svi ostali, dakako, potrudili su se da se Poluotokom na dugo i široko osjeća miris bakalara i fritula. Pa i prošle godine bilo je tako, reći će zlobnici dodajući kako ova godina nije po ničemu posebna. No, takvima se lako može pripisati ona stara da od šume ne vide stablo. Lako njima, udostojit ću se reći – takvi nisu sposobni vidjeti ni trunku dobrote u ljudima. Ne žalim ih, vjerujem da postoji netko tko će i to za njih odraditi.
Dakle, Grad nam se u ovo blagdansko vrijeme lijepo popunio ljudima, osmjesima, pjesmom i, možda najvažnije, zadovoljstvom i dobrom voljom. Nije li posljednjih mjeseci zamjetan deficit baš spomenutog? Upravo zato volim ovaj grad i ljude.
Zadrani i Zadranke, ma koliko ih mučile vlastite brige i problemi oduvijek su znali pokazati toplinu i ljudskost. Jesam li već rekao da zbog toga volim ovaj grad?
Drago mi je danas bilo proći pored Supernove, Interspara, Mercatora, City Galerije, Konzuma, Plodina, Bakmaza, Sonika, Tomija (jeli dovoljno da shvatite smisao?) i baciti pogled na zatvorena vrata i prazna parkirališta. Ne, naravno, iz zlobnih namjera da spomenuti propadnu, već sasvim suprotno – bilo mi je drago zamisliti sve te zaposlenike sa svojim obiteljima, za blagdanskim stolovima, ma koliko možebitno oni bili oskudni i prazni. Važno je da su svi danas uz svoje obitelji, svoje voljene, bližnje.
Možda bi češće trebalo primjenjivati praksu susjeda Talijana koji jedan dan u tjednu – ne rade. Ne govorim o malim trgovinama i kvartovskim dućanima već o cijelim trgovačkim centrima. Možda bi to u ljudima potaknulo druženje, šetnje, pjevanje…
Da, možda su u sumi, dodat će oni zlobnici s početka priče. Samo neka dodaju. Dok se u daljini čuje i najtiši osmjeh, dok se ulicama mog grada kreću rijeke ljudi, do tada ćemo imati ono najbolje od blagdana – osmjeh i toplinu u srcu.
Ljudi, sritan van Božić svima!
