Na temelju optužnice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu 11. veljače 2011. godine navijači Dinama KOLEKTIVNO SU osuđeni prošlog tjedna zbog “mržnje” prema navijačkoj skupini nogometnog kluba “PAOK” iz Grčke. Osmorica od njih su prije nekoliko dana na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu nepravomoćno proglašena krivima dobili su kaznu nešto manje od sedamnaest godina zatvora! Da će ova presuda može imati političke konotacije dao pisao sam kolumni „Mladi i navijači ‘dežurni krivci’ za sve i sva“, (Internetski portal Dnevno. hr. od 21.09. 2011).
Kolektivno kazneno djelo “počinjeno iz mržnje” tumačim kao utjecaj politike na pravosuđe. Osoba koja mrzi ide “do kraja”, a ne zadovoljava se bacanjem jednog kamenja, na autobus NK PAOK. Oni koji su bacili dvije bengalke i prouzročili veču materijalnu štetu su kažnjeni kao i oni koji su bacili kamen na autobus grčkih navijača. Nisu htjeli „cinkati” glavne pokretače „akcije”. Prosječni profil “vatrenih navijača” karakterizira povodljivost, a skupina im je jedino mjesto „doazivanja”. Njihov ponašanje je odraz mladenačkog delikta. „Prijateljstvo” i „solidarnost” se brzo istopilo od drugih navijača i među njima samima. „Navijači su svoju ljutnju možebitno usmjerili prema vodećim ljudima u Dinamu, koji po njima „sve rade zbog profita, a ne interesa Kluba”. Sada su okrivljenici ispali žrtve političara/ki i „politike” vodstva Dinama.
Đurđa Adlešić i tadašnja premijerka Jadranka Kosor se u svibnju 2010. najavile da Vlada neće tolerirati izgrede na sportskim natjecanjima. “Stvari će se promijeniti radikalno i drastično”, kazala je Kosorica 4. svibnja 2010. i dodala: „Potezi koje će Vlada povući, bit će drastični“. Nije li to pritisak od politike na pravosuđe i druge institucije, koji se sada obistinio?
Za sudjelovanje u brutalnim tučnjavama slijedi novčana kazna, a sada navijačima više od dvije godine zatvora, a da nitko nije imao tjelesne ozljede. Kada se nasilje odvija u kontekstu sportskog događaja, onda se tretira kao nasilje iz „mržnje“. Vlada(jući) se ponaša(ju) kao da o sportu ovisi ulazak u EU”, konstatirao je svojevremeno sociolog B. Perasović, te zaključio: “Nasilje ne uzrokuju navijači. Nasilja ima u obiteljima, Saboru i Skupštini HNS-a. Nedopustivo je ovakvo iskazivanje represije i tretiranja navijača kao građana drugog reda“. Navijači imaju, loš uzor od sportaša- idola, trenera i predsjednika klubova. Isti nerijetko šalju govor mržnje i netolerancije. Tajnu nekadašnjeg senzacionalnoga uspjeha nogometnoga kluba Varteks, njegov ex trener – Ćiro Blažević otkriva savjetima “dečkima” prije utakmice:”Unakazite ih”!? (Jutarnji list, 26. 03. 2005.). Izborna skupština Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) u prosincu 2010. godine otvorena je incidentom Zdravka Mamića, Izvršnog predsjednika Dinama koji je Igoru Štimcu poručio da je razbojnik, a (za)prijetio je i drugima, o čemu su tada izvještavali svi mediji. Aktualni ministar Jovanović je kazao da će im stati na kraj. Ali, isti su močniji od njega! Sad se sve zaboravilo, a stradaše navijači- „huligani”.
Stručnjaci delikvenciju opisuju kao protudruštveni oblik ponašanja i složenu socijalno-patološku pojavu, odnosno vrlo delikatan kriminološko, pravni, ekonomski, psihološki, sociološki, obiteljski, pedagoški, medicinski i – društveni problem. Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, ignoriranje, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, delinkventno ponašanje, emocionalno zlostavljanje, destruktivni stavovi … Dr. Wilhelm Heitmeyer, ravnatelj Zavoda za interdisciplinarno istraživanje sukoba i nasilja na Sveučilištu Bielefeld, smatra da mladi jedino vjeruju vršnjacima, s kojima se homogeniziraju i kod ovih nereda, samo da bi pokazali solidarnost (pa i u nasilju). Kako kaže, mladi su od odraslih vidjeli kako državne zakone pretvoriše u “zakone đungle” J. Lesourne u svojoj studiji “Obrazovanje i društvo” tvrdi da je mlada generacija odbačena na “sam rub socijalnog tkiva društva”. Ako je tomu tako, zašto onda mlade tretirati kao”rasadnik” širenja mržnje i /ili društveno neprihvatljiva ponašanja?
Tko potiče mržnju?
Nasilje postaje opasno kada dobiva na legitimnosti i postaje poticajna mladom naraštaju. Ruski književnik, Ljermontov svojevremeno je u svom romanu “Junak našeg doba” kroz portretiranje Pečorina izdvojio probleme cijelog današnjeg mladog naraštaja „Pečorin je bio neobičan i nadaren mladić koji je zbog teških društvenih okolnosti postao odbačen. Bio je neshvaćen te je postao drugačiji, zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. Problem današnje mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje samoga sebe: ”Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina, kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman – pretvorili su me da sam lukav. Snažno sam osjećao dobro i zlo, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo… Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti.”
Mladi su ogledalo odraslih, a problem je u tome što političari i/ili odrasli u tome “ogledalu“ ne žele vidjeti sebe. Mladi žive u društvu krize – koju oni nisu izazvali, društvu rizika- kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika. Istraživanja pokazuju da nasilje nad mladima generira nasilje među mladima. Mladi nasilnici se „regrutiraju“ iz obitelji gdje su bili izloženim različitim vrstama nasilja.
Nasilje, sport i politika
Sport je, osobito nogomet pozornica “kulture nasilja”. „Atmosfera u društvu je takva da tek s nasiljem postaješ netko i nešto“, kaže psihologinja Mirjana Nazor . Dražen Lalić i Ozren Biti u znanstvenom članku “Četverokut sporta, nasilja, politike i društva: znanstveni uvid u Europi i u Hrvatskoj” su zaključili da je „sport obilježen izbijanjem raznovrsnoga nasilja, kontinuiranom prisutnošću korupcije pa i organiziranoga kriminala te drugih pojava štetnih i za sport i za društvo u cijelosti”. To argumentiraju na primjeru nogometa “kao područja u kojemu granice između nasilja i nenasilja, sive/crne i uređene ekonomije, odnosno bezakonja i pravne države već dugo ne postoje”.
Stučnjaci apeliraju da većina pripadnika navijačkih skupina nisu ekstremni navijači i ne uključuju se u tjelesno nasilje, ali se zbog grupnoga konformizma i potrebe za provociranjem drugih aktera pridružuju nasilju. Šire promatrano, nasilje u sportu sastavni je dio i izraz nasilja u društvenom životu uopće, gdje je sport društveni “rezervat za nasilje”. (D. Lalić)
Zar nas činjenica da RH ulazi u EU politički ne prisljava da drastičnim kažnjavanjem navijača pokažemo kako bismo pokazali svoju lojalnost “velikim silama”. Nije li i to prikriveno nasilje nad građanima? Sve ove detaljne argumente o etiologiji nasilja nad i među mladima uzeo sam kao glavne argumente da bi se relativizirala i/ili odbila glavna kvalifikacija iz optužnice o kolektivnoj mržnji „huligana“ prema navijačima iz Grčke. I za kraj: Prezirem nasilje, ali bi na prvi „stup srama“ stavio one koje represijom sve „rješavaju“ ne nudeći mladima nikakve preventivne programe!
