“Prvi red, zadnja klupa do prozora. Bila je u imeniku broj dva. Ne mogu više, teško mi je o tome pričati”, tako počinje potresan dokumentarac RTL-a o Antoniji Bilić iz usta njene razrednice Jagode Mišure. Riječ je o filmu autorica Ane Bulić i Vanje Kranic, reporterki RTL-a koje su prikazale priču o djevojci iz zaseoka Kričke u šibenskom zaleđu o njezinom nestanku, potrazi, a potom i uhićenju, danas, nepravomoćno osuđenog ubojice Dragana Paravinje. Dokumentarac kronološki prati događaje od prvih dana Antonijinog nestanka, uhićenja i suđenja Paravinji pa do pronalaska tijela.
Odma je bilo jasno, policija je obavlja posao kako se očekivalo
Iz izjave Milke Bilić majke pokojne Antonije bilo je jasno kako je majka od početka slutila ono najgore. Na dan nestanka zvala je Antoniju 35 puta, a u školi kada se raspitivala za svoju kćer slutila je najgori scenarij.
– Tražili su je, ali ne način kako je obitelj to očekivala, bilo je jasno odmah u početku. Obitelj je tih dana podigla cijelu Hrvatsku na noge. Vitomir Bijelić načelnik Kriminalističke policije rekao je kako su u početku radili najviše što su mogli.
No, tek 15 dana nakon nestanka javnost saznaje ime vozača sumnjivog vozača – Dragan Paravinja koji poznatim slijedom okolnosti bježi u BiH. Ondje će biti jasno s kojim monstrumom policija ima posla. U dokumentarcu smo mogli vidjeti i roditelje Paravinje, a čini se da su i dalje uvjereni da je Paravinja nevin.
Otac Dragana Paravinje i dalje uvjeren u njegovu nevinost
– Išla sam kod njega s djecom. Pitala sam ga: Reci mi, reci, imaš li veze s ovim? Rekao mi je nemam!, rekla je Paravinjina majka Ružica kroz suze. Njen sin više joj puta rekao ne zna što će se s njim dogoditi, ali da je nevin. Majka Ružica tvrdi kako kod njegova sina nije primijetila ni jednu emociju ili reakciju iz koje bi “pročitala” da je napravio nešto grozno.
Njegov otac Obrad Paravinja uvjeren je kako je njegov sin nevin.
– Ništa nije dokazano. Dokaza nema!, rekao je Obrad Paravinja uvjeren da njegov sin nije napravio ništa nažao. No, policija tvrdi kako je Dragan Paravinja imao podatke koje je jedino mogao imati počinitelj te je tako Paravinji na koncu i dokazano da je kriv za ubojstvo uz niz drugih dokaza. Supruga Dragana Paravinje nije sudjelovala u dokumentarcu, a nikada nije posjetila svog supruga dok je bio u zatvoru. Zašto ga je supruga ostavila o tome Obrad Paravinja ne želi govoriti.
Ivo Krolo profesor forenzničke psihologije tvrdi u dokumentarcu, a na temeljuParavinjine reakcije na izricanju kasne kako je izostanak bilo kakve empatije zapravo dokaz.
“Netko tko nije kriv bio bi puno uznemireniji od njega”, zaključio je Krolo na temelju svog iskustva. Zanimljivo je kako se u dokumentarcu pojavljuje i zatvorenik koji je s Paravinjom dijelio ćeliju u Šibeniku.
– Ništa nije komentirao, ništa nije govorio. Jedina reakcija mu je bila provlačenje ruke kroz kosu. To je bilo to, rekao je zatvorenik dodajući – čist slučaj za psihijatra.
Brkić: A zamislite reakciju javnosti da nismo provjerili jezero
Također u jednom trenutku i Milijan Brkić iz MUP-a pokušao je objasniti isušivanje jezera Brljan te kaže kako su to morali napraviti jer im je Paravinja rekao da je ondje bacio tijelo.
– Zamislite da to nismo napravili! Zamislite reakcije javnosti i obitelji da nismo i to istražili, rekao je Brkić priznjući da u jezeru nisu našli apsolutno ništa što bi ih povezalo s nestankom Bilić ili Paravinjom. Dokumentarac prikazuja i tamnu stranu hrvatskog pravosuđa s obzirom da je trebao biti izručen Bih i Srbiji još 2009. godine, no i Bijelić i MUP-a kao i bivši ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković tvrde kako je Paravinja koristio sve pravne smicalice kako bi ostao u Hrvatskoj.
Da je pravosuđe radilo svoj posao ništa se ne bi dogodilo
Obitelj ubijene Antonije Bilić to ne može nikada zaboraviti. Da je pravosuđe radilo svoj posao Antoniji Bilić se ne bi ništa loše dogodilo.
– Pravosuđu je opaljena jedna od najvećih pljuski. No, nakon ovog slučaja ništa se bitno nije dogodilo, zaključak je iz dokumentarca u kojem se dodaje kako se u našoj zemlji još uvijek nalaze osobe koje su osuđene u drugim zemljama.
Dokumentarac zapravo završava ondje gdje je počela policijska potraga prije više od 500 dana, odnosno na odmorištu gdje je posljednji put uhvaćen signal Antonijina mobitela.