U kalendaru Maya, od 21. 12. 2012. više ne postoji kao zapis vremena. To nije “kraj svjeta”, nego upozorenje da je došao kraj ljudskoj civilizaciji, gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost.
Put u propast ima svoj scenarij kada se čovjek postepeno „navikava na to da gleda kako se čini zlo, da ga propušta, potom odobrava a na koncu ga i sam čini“ (H. Balzac). Najaktualniji današnji društveni porok, vizionar Etienne de La Boetie davno je pervidio doba u kojemu živimo- “dragovoljno ropstvo”. Odakle tolika bešćutnost i moralna kaljuža u koju je svijet zapao? Osamljenost, patnja i emocionalna hladnoća (na probleme drugih) su sveprisutni. Čovjek današnjice, kao nikada nije bio neosjetljivi na patnje drugih. Na mjesto hrabrosti, kritičnosti, kreativnosti, snošljivosti, odgovornosti, miroljubivosti, iskrenosti, poniznosti i nade došli su konformisti, beskičmenjaci, kritičari svega postojećega, nasilnici, imitatori, ljenčine, zavisni, samoljubivi, neiskreni, pohlepni i ljudi bez ideala.
Većina vlada ove i one države ne rade za narod, nego protiv istoga. Iste nazivam „socijalnim nojevima”. Suvremena društva postadoše „urbana plemena“ (B. Perasović), a čovjek se pomirio da živi u “zatočeničkoj kulturi” (G. Orwell). Izgubio je iskonsku potrebu za razmišljanjem i kritičkim prosuđivanjem. Zašto ljude zaokupljaju brojne stvari, a zaboravljaju na najvažnije? Osobito su licemejrna današnja „darivanja” drugima, koja se svode kupovanja za vrijeme prestojećih blagdana. Suvremeni čovjek se zapleo u mrežu „ribara ljudskih duša“ (Đ. Šušnjić), pristajući da nad njim ovlada konzumerizam i potrošačka kultura.
Jeste li se upitali ima li simbolike u internetu kao „novoj društvenoj mreži“, koja je udaljila ljude jedne od drugih, dajući im privid „blizine“ i bolje komunikacije? Ako je ljubav „mogućnost razgovora“, (F. Nietzsche) onda moramo znati zašto se živa riječ zamijenila virtualnom komunikacijom. Je li s internetom umiru brige za druge?
Prijateljstvo se pretvoriro u sebično traženje sebe u drugima, i obratno. „Svakome je pošteno ono što se njega tiče“ (M. Selimović).“ Pascal ovo još radikalizira: „Kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu“. Svi bi se trebali zamisliti nad slijedećom konstatacijom: „Na kraju se nećemo sjećati riječi naših neprijatelja, nego šutnje naših prijatelja“ (M. Luter King). Istaknuti psihijatar Jürg Willi višegodišnjim iskustvom otkriva da bračne parove ne povezuju zajedničke sklonosti, nego odbojnosti prema zajedničkim poznanicima i „prijateljima“.
Naše je vrijeme određeno kritizerstvom, ogovaranjima, zaviščću nad tuđim uspjehom i indiferentnošću za potrebe i probleme i potrebe drugih. Nestajanje čovjeka, pod diktatom mase, vodi uniformiranosti mišljenja.
Postoje dvije skupine ljudi okrenutih drugima. Prvi su okrenuti vrednotama altruizma i susjećanja. Oni su u manjini. U praksi potvrđuju te vrednote. Drugi se ponašaju kao strojevi. To su ljudi koji se bezuvjetno prilagođavaju drugima. M. Weber je tvrdio da se najveći dio svakodnevnog ponašanja, na koji su ljudi navikli, približava ovom tipu. “To je tupo reagiranje na naviknute nadražaje u pravcu koji je jednom usvojen” (M. Weber). Slijepo pokoravanje ustaljenim navikama onemogućuju (druištvene i osobne) promjene. Ako je i nakada stajala definicija čovjeka kao društvenog bića, onda je ona danas (postala) potpuna besmislica.
Etički i znanstvena je neodrživa teza o čovjeku kao društvenom biću
Na prvi pogled određenje čovjeka kao društvenog bića (Platon, Aristotel, Hegel, Marx…) ne sadrži ništa negativno, ali posljedice ovoga određenja mogu biti (i često su bile) pogubne. Ukoliko je ljudska bit društvena, onda čovjek njenu punu realizaciju “zahvaljuje” zajednici u kojoj živi i izvan nje, on tu bit realizirati ne može. Ako je tako, onda društvo, zajednica, ima(ju) pravo prvenstva nad svojim članovima, budući da joj oni zahvaljuju za svoje ljudsko biće. „Viši interesi” zajednice postaju imperativima pojedincu. Tada prihvaćamo (pogubnu) društvenu predoređenost, da ja nemam istinu nego istina mene, nemam svoj jezik nego jezik mene, da je sve nametnuto. U takoj „civilizaciji“ Mi je ugušilo Ja. Konformizam (posta)je nametnuti imperativ pojedinca. Onaj koji je sa svima dobar nije sa sobom. Misleći pojedinac (p)ostaje „problem“. Previše pita, čita, istražuje, sumnja, postaje zahtjevan/na…
Određenje čovjeka kao društvenog bića je teorijski neodrživo i moralno neprihvatljivo. Valja pokazati da nije moguće racionalno opravdati bilo koju vrstu “žrtvovanja” pojedinca za nametnuto – „opće”. Bezuvjetna identifikacija sa skupinom znači izostanak vlastitog Ja. Totalitarizam nije specijalnost (samo) socijalizma, jer se svaka apsolutna vlast izvodi iz iste formule – iz određenja čovjeka zajednicom. U takvima zajednicama ljudi ostaju bez poleta i cilja. Ako je mjerilo socijalizacije dobro integrirana ličnost, što ćemo (onda) s neadaptibilnim osobama koje su obilježile ljudsku povijest, od Isusa do brojnih velikana misli, progonjenih od različitih režima, samo zato jer su (bitno) odskakali od „prosjeka”?! Najutjecajniji pojedinci koji su obilježili ljudsku povijest te izrazili „pripravnost da ostanu odvojeni od mase“ (John Marks Tempelton). Lako je biti svoj među svojima, no samo najveći mogu biti svoji među „tuđima”. Osoba sklona kompromisima postaje asimilirana. Odustaje od svoga „ja“. Parafrazirajući misli B. Suhodolskog, može se reći da pedagozi nisu razmatrali probleme i potrebe mladih s aspekta njihova stvarnog položaja u nego “u okviru uskih granica prilagođavanja postojećim uvjetima, ma kako bilo očito da takvo prilagođavanje znači neuspjeh bez obzira na to s kojeg aspekta razmatrali mlade.”(B. Suhodolski). Mi olako etiketiramo tzv. primitivna plemena, patrijahalnu obitelj… koji su tobože urušavali osobnost. Ovdje upučujem na Margaret Mead, koja je u svom istraživanju na Novoj Gvineji utvrdila da je struktura dvaju plemena (Mundugumora i Arapeša) u funkciji razvoja osnovnih potreba svakog člana kolektiva, gdje nitko ne smatra da je sama struktura toliko dobra da bi se pojedinac morao podrediti njenom održanju.
Današnja društvenost se pretvorila u sebičnu žudnju za odobravanjem, gdje svatko živi u svojoj izoliranosti i „dronjku života“ (M. Mazzantani). Suvremeni čovjek u drugima traži sebe, ili potvrdu svoje sebičnosti. Altuizam i suosjećanje su na dnu hijerarhije vrijednosti tzv. „suvremenog društva”. Naše je vrijeme određeno masom indiferentnom za pojedinca. Nestajanje čovjeka, pod diktatom mase vodi uniformiranosti mišljenja. Ivica. Šola apelira: “Dotakni čovječe čovjeka, spasi ga od prokletstva mase”. Ljudi se razumiju samo ako su slični po potrebama i, u pravilu, sebičnim (vlastitim) porivima. Suvremeni čovjek postaje „uprljan zemaljskim prolaznostima “(M. Mazzantini). Zar nagoni i instikti (auto)destruktivnosti nemaju istu važnost kao okolnosti, za koje marksisti, strukturalisti, pozitivisti i funkcionalisti tvrde da nas baš u svemu određuju? Zar životinje ne žive solidarnije u krdu, stadu, čoporu od suvremnena čovjeka. Upitajmo se: Koliko dio toga što smatramo o sebi potječe od toga što drugi misle o nama?
K. Kosik, u svojoj knjizi „Dijalektika konkretnog“ sjajno opisuje svakodnevnicu: „Čovjek živi u više svjetova, ali za svaki svijet potreban je drugi ključ. Ne može ići iz jednog svijeta u drugi bez odgovarajućeg ključa, tj. bez promjene usmjerenosti i odgovarajućeg načina osvajanja stvarnosti”. Kad je čovjek sam ne znači da je (ostao) bez sebe. Samoća i usamljenost nisu iste stvari. Zar samoća nije odmak od otuđena svijeta i način izražavanja vlastitih potencijala? Samoća ne znači biti sam, jer si svoj. Usamljenost je usud otuđene većine, kada postaju „gomila usamljenika” (D. Riesman), a strahovi oduzimaju moć samopromatranja i želju za promjenom svijeta oko sebe. U tišini nastaju najveća djela. Tada se izlazi ojačan i ohrabren, izdvojen iz mase, gomile, rulje…
Tumačenja da je društvenost bit ljudske prirode, teorijski (teologijski, filozofijski i znanstveno) nisu dokazana, a povijest i sdadašnjica ih osporava(ju). Marxova teza o čovjeku kao “najvišem biću” odnosi se na čovjeka kao vrstu, što pretpostavlja da postoji skup svojstava koje čine ljudsku bit. Ovo je etički i esencijalno neopravdan zaključak. Uostalom, zar društvenost nije primjerenija odredba životinjskoj vrsti, nego čovjeku današnjce u (nezaustavljivom) procesu samouništenja?!
