Prema pisanju britanskog The Telegrapha, svijet se malo pomalo kreće prema de facto novom zlatnom standardu, bez da je G20 održao ikakav sastanak o tome, bez da je najavio tu ideju ili blagoslovio projekt. No što točno znači zlatni standard za globalnu ekonomiju danas? Bi li to bio jedan posve novi, sui generis zlatni standard o kojem i piše britanski dnevnik ili bi to bio povratak na već poznati međuratni sustav koji bi, pojednostavljeno rečeno, pretvarao recesiju u depresiju, objasnio je za tportal Kristijan Kotarski, stručnjak za međunarodnu političku ekonomiju s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Istraživanje za 2012. pokazalo je da su središnje banke diljem svijeta kupile više poluga zlata prošle godine (u smislu tonaže) nego u bilo kojem trenutku u gotovo pola stoljeća. Znači li to da zaista možemo govoriti o uvođenju novog zlatnog standarda, što tvrdi i Steve Forbes, poznati američki biznismen, prema čijem mišljenju će se globalni financijski i monetarni sustav vratiti na suvremenu inačicu zlatnog standarda.
‘Povratak na bilo koju inačicu zlatnog standarda je ono što je John Maynard Keynes nazvao ‘barbarskom relikvijom’. Sustav koji je ograničen metalom u opskrbljivanju rastućih ekonomija prijeko potrebnom likvidnošću ne samo da nije praktičan, već je i kontraproduktivan, a moglo bi se reći i upitnog morala. Opravdano je postaviti pitanje zbog čega bi Indija, kao jedan od najvećih svjetskih kupaca zlata, vezala količinu emitiranih rupija polugama zlata s obzirom na stotine milijuna ljudi koji žive u uvjetima krajnje bijede i siromaštva’, kazao je Kristijan Kotarski.
‘Ključan problem nije u tome koju valutu koristimo za izgradnju međunarodnih deviznih rezervi (u konačnici sve one ovise o povjerenju), već je problem u tome što na globalnoj razini nemamo mehanizam koji je još 1944. predlagao Keynes – mehanizam koji bi ograničavao koliko pojedina zemlja može ulaziti u trgovinski deficit, a isto bi vrijedilo za zemlje s ogromnim suficitom poput Kine i Njemačke’, pojasnio je Kotarski.
Prema njegovim riječima, rješenje ove krize sastoji se u tome da na nacionalnim razinama središnje banke vode ljudi koji shvaćaju da novčanu masu treba povećavati s obzirom na proizvodnosti ekonomije i da emitiranje novca treba biti pitanje suverena, a ne privilegij komercijalnih banaka koje izdaju novac putem stvaranja duga.
‘Taj je sustav kontradiktoran sam po sebi. Upravo takva situacija potencira izbijanje dužničkih, valutnih i bankarskih kriza. Banke trebaju imati 100 posto rezerve za novac koji posuđuju. Osim toga, na globalnoj razini potrebno je uhodati sustav SDR-a (specijalna prava vučenja čija se vrijednost određuje na temelju dnevnog prosjeka srednjih vrijednosti četiriju svjetskih valuta – tzv. košarica valuta: USD, EUR, JPY i GBP) u koji bi ušao i renmimbi (valuta kontinentalnog dijela Narodne Republike Kine, čija je glavna jedinica juan ) i u kojemu bi ravnomjerno bili zastupljeni ključni akteri svjetske ekonomije i putem kojega bi se rješavale trgovinske neravnoteže. Naravno, ponavljam da je potrebno ograničiti razinu deficita i suficita pojedinih zemalja’, kazao je Kotarski i dodao kako do ravnoteže ne bi dolazilo u tolikoj mjeri da 122 centralne banke na globalnoj razini ne manipuliraju deviznim tečajem svoje valute.
‘Kada bi sve središnje banke imale plutajući tečaj, tada bi bilo nemoguće imati velike deficite i suficite jer zemlja koja bi bilježila deficit imala bi deprecijaciju valute i njezin izvoz bio bi konkurentniji, dok bi suficitarne zemlje imale aprecijaciju tečaja i postupno bi se smanjivao njihov višak. Problem je što, kad bi i to imali, to ne bi pomoglo eurozoni jer je zlatni standard u malom’, smatra Kotarski.
Kotarski dodaje da, ukoliko Španjolska i Grčka žele riješiti krizu, moraju izaći iz eurozone, te pojašnjava kako je empirijski vidljivo da su puno bolje prošle Turska i Poljska s eksternom devalvacijom nego zemlje PIIGS-a s internom.
‘Naravno, izlazak iz eurozone podrazumijeva i moratorij na otplatu duga i otpis velikog dijela nenaplativog duga’, zaključio je Kotarski.