Danas je pravi dan za započeti četrdesetdnevno licimjerstvo. Barem će to učiniti 99 posto estrade, 98 posto političara te 2 posto pučanstva.
Odreći će se tako neki seksa, neki mesa, luksuznih izdataka, putovanja… No, neki od građana blagoslovljene nam Lijepe naše odreći će se kruha i vode, jer je to jedino što im je ostalo.
Čitam danas kako će se jedna pjevačica u narednih 40 dana odreći mesa i kolača, jer time će pokazati koliko vjeruje u Boga. Ne sebi, ona je u svojoj glavi, vjerovat ću, najveća vjernica. Jer, nitko ne zna kako je zgriješila 8 od 10 Božjih zapovjedi i kako joj je šesta i deveta zapovijed dio svakodnevnice. Ne samo njoj, pomislit će odmah zlobnici.
Teturajući se jutros zamišljenog pogleda prema gradu, onako usputno, u prolazu, nabrojao sam najmanje desetak osoba koji se nemaju odreći nečega, koji nemaju ni ono osnovno. Ne, nisam ih zapazio u Supernovoj, u Aveniji mode ili kako bezbrižno ispijaju treću kavu smješkajući se u društvu najboljeg prijatelja ili susjeda. Zapazio sam ih dok su polovično vireći iz kontejnera na kojem izlizanim slovima piše Čistoća, pokušavali naći barem neke namirnice za današnji ručak.
Kao i svaki puta, u tom trenu u meni je nešto zaškripalo, dirnulo me, pogodilo – nogu slobodno reći. Jer, nikad mi nije teško odvojiti nekoliko kuna kada me netko zamoli na ulici. Ne mislim pritom na prosjakinje u markiranoj robi, čizmama ili bundama od zečetine, mislim na one stvarno potrebite. One bogate duhom ali, igrom sudbine, bez ičega drugog u svom životu.
Ja sam poput premijera Milanovića, primio sve sakramente ali sam se negdje tijekom života odvojio na zaseban kolosjek, dok je vjera i crkva nastavila svojim. Daleko od moga, usudio bi se reći. Ne stidim se toga, jer, nikad mi roditelji i obitelj nisu nametali vjeru i obvezu klečanja pred oltarom. Pa, poznavao sam dugi niz godina osobu koja je dužna koliko je šuplja, koja je “dala” kome je stigla, a ipak – križa se prije jela, prije puta, prije svega, zapravo.
Kada bi danas uistinu trebao odlučiti čega ću se odreći, priznajem – bila bi to ljudska glupost. No, upitno je s kime bi onda mogao komunicirati narednih 40 dana. Osim s užim krugom prijatelja, dakako. Političari, dužnosnici, estradnjaci… teško bi se iz njih izvukla koja pametna. Osim o odricanju čokolade, zaboravih skoro.
Slatkiša se je očigledno najlakše odreći, jer, spomenutih 2 posto pučanstva, ionako može priuštiti sebi Lindt, Milku ili nešto slično. Jeftine šećerne table iz Lidla ne smatram slatkišima, evidentno. A još dolazi i Valentinovo – najlicimjerniji blagdan koji uz komercijalnu inačicu Božića za cilj ima samo jedno – isprazniti nam džepove. Kao da vladajući to već nisu učinili.
Pitam se samo, hoće li se Bozanić, Puljić i ostali crkvenjaci odreći humanosti ili čokolade? A Milanović, Linić i ostali?