Iako je još uvijek nije izvjesno ni da će Hrvatska uopće ući u Europsku uniju, kod nas se naveliko debatira o izborima za Europski parlament, ali i izdašnim plaćama koje bi tamo, kao i u ostalim institucijama EU-a, trebali dobivati političari koji budu odabrani.
Shodno tome SDP je odlučio krenuti u jednu populističku akciju, objavivši, prvo tiho neslužbeno, da će se odreći trećine plaća u humanitarne svrhe, a potom i glasno preko premijera Zorana Milanovića, koji je, doduše, potvrdio da želi odricanja eurodužnosnika iz njegove stranke, ali ne i da bi to odricanje iznosilo trećinu europlaće.
Poznato je da političari i u Hrvatskoj zarađuju visoke plaće pa se postavlja pitanje zašto su u SDP-u čekali baš izbore u Europski parlament da bi započeli s humanitarnih odricanjem. Uostalom, plaće za one koji rade u europskim institucijama nisu određene tek tako, prema nečijim osobnim željama, nego su usklađene sa životnim troškovima u državama / gradovima u kojima se te institucije i nalaze.
Premijer i predsjednik stranke Zoran Milanović odlučio se u svoje ime odreći tuđih plaća igrajući na kartu najprizemnijeg populizma. Nismo primijetili da je dio plaće izdvojio, recimo, za pomoć maloj Nori, čiji su očajni roditelji pozvali naciju da im pomogne platiti skupo liječenje u Americi, premda se može primijetiti i da je odricanje najavljeno nakon akcije ‘Nora’.
Potpredsjednik Vlade Neven Mimica kaže nam da je dobro da zastupnici u Bruxellesu ne budu previše udaljeni i odvojeni od stvarnog položaja i života građana koje zastupaju. Mjesto europskog povjerenika je, smatra Mimica, ipak malo drugačije od zastupničkog jer ne predstavlja državu, nego sve građane Europske unije, ali i njemu treba ostaviti na volju koji je dio plaće spreman podijeliti s onima kojima je pomoć najpotrebnija. Zaboravlja, čini se, da i Europski parlament donosi odluke koje su često važnije i imaju dalekosežnije posljedice od odluka Hrvatskog sabora.
Odluka nije u javnosti dočekana s nekim pretjeranim oduševljenjem, kako su valjda očekivali, već s nezainteresiranošću kakvu i zaslužuje, a možemo je promatrati i kao jeftinu demagogiju. ‘To je moje razmišljanje, ja ću to tražiti, ali samo na ovim izborima. Neću tražiti pisano obećanje, nego građansko obećanje, pa neka svatko pokaže svojim ponašanjem’, poručio je mudro Milanović u petak.
Očito se radi o običnom političkom spinu, a ne brizi za one kojima je pomoć najpotrebnija jer da nije tako, onda bi se odluka službeno donijela na stranačkim tijelima i potom svečano objavila na konferenciji za novinare. I nikako se ne bi odnosila (samo) na europlaće, nego, prije svega, na plaće koje dužnosnici, pa i oni SDP-a, primaju za rad u Hrvatskoj. Zašto si ne bi, u skladu s vremenom u kojem živimo i uvjetima života većine naših građana, snizili hrvatske dužnosničke plaće? Ne bi li to bila i veća i korisnija ušteda koja bi se mogla fino iskoristiti za mnoge nezadovoljene humanitarne potrebe? Ne bi li to pokazalo i da na Markovom trgu raste svijest o stanju u kojem se Hrvatska nalazi? Ilustracije radi, vlada Zorana Milanovića na plaće dužnosnika svakog mjeseca od novca poreznih obveznika troši 3.668.274 kuna (malo više od 500.0000 eura), dok bi 12 eurozastupnika mjesečno iz briselske blagajne zaradilo oko 84 tisuća eura. Gdje je onda važnije uštedjeti?
Premijerov zahtjev podređenima sliči na akcije u socijalizmu, kada su se prodavale knjige narodnih heroja po školama. Kupuje tko hoće, ali na kraju svi kupe jer znaju da je korisno za opstanak u sistemu.
Dok nam zemlja tone u beznađe, u vladajućoj stranci bave se neproduktivnim populističkim spinovima.