Iako se svjetski događaji najčešće ne poklapaju s težnjama američkih predsjednika, niti oni na njih imaju potpuni utjecaj, Baracku Obami u konačnici će se ‘suditi’ po onome što će se događati u iduće četiri godine njegova mandata. Pritom, u obzir se neće uzeti ono što se nije dogodilo, kao ni ono što će se dogoditi po isteku četiri godine, a ne bi se dogodilo bez Obamina utjecaja, piše tjednik The Week.
U Libiji, Obama je zahtijevao da se NATO uključi u provedbu rezolucije Ujedinjenih naroda, što je vojni savez, dakako, učinio. U slučaju Sirije, američki predsjednik prebacio je teret rješavanja problema na Rusiju, najvećeg sirijskog patrona, te na susjednu Tursku, koja žudi za većom ulogom na Bliskom istoku. Pokušao je uvjeriti Kinu da javno zauzme oštriji stav prema Sjevernoj Koreji.
Sada, u Maliju i Alžiru, američki predsjednik nema ništa protiv prepuštanja teških zadaća Francuzima, koji imaju značajne kulturne i ekonomske veze s tom zemljom.
Dok su bivši američki predsjednik George W. Bush i njegovi savjetnici koristili napade 11. rujna da pokušaju pretumbati Bliski istok i tobože usmjeriti regiju prema demokraciji, Obama veoma drugačije koristi događaje, piše The Week.
Konačno se nazire neki smisao njegove neodređene izjave o korištenju američke moći u ohrabrivanju drugih zemalja da preuzmu odgovornost za probleme koje mogu same riješiti. To je ortogonalni pristup intervencionizmu.
U Libiji, Siriji i Maliju, SAD je pružio obavještajnu opremu i pomogao učvrstiti lanac nabave s oružjem, gorivom i transportom. Kao država, SAD nije ostala ‘po strani’ događaja. Ta fraza više ne znači ono što je značila nekada. Sada je moguće intervenirati u konflikt bez dovođenja američkih vojnika u opasnost i bez širenja američkog geopolitičkog otiska kojim se potiru lokalne vrijednosti.
Obama želi da SAD bude predvodnik u borbi protiv transnacionalnih problema poput droge, krijumčarenja ljudi, proliferacije naoružanja i oružja za masovno uništenje, kriminalnih i terorističkih kartela. Te ratove nije moguće voditi bez američkih trupa, piše The Week.
No ti ratovi ujedno se vode širom svijeta, međusobno se preklapaju i ne poznaju granice. Trupe koje bi se angažirale u tim ratovima nisu trupe koje su spremne uključiti se u teritorijalne ratove u Europi i Koreji.
Dakle, jedan od načina na koji se može gledati na ‘Obamin projekt’ jest promatrati bitke koje ‘preuzima’ i one koje radije ostavlja drugima. Obama ne želi da se od SAD-a očekuje da preuzme vodeću ulogu u svakom konfliktu.
To je podrazumijevalo niz teških odluka: kratkoročno, to bi čak moglo značiti više smrtnih slučajeva dok se svijet prilagođava očekivanjima svoje nove supersile. Obama se nada da će s njegovim odbijanjem da pretjerano reagira i angažira američku vojnu silu (što često transformira problem umjesto da ga riješi), druge svjetske sile intenzivirati svoju uključenost.
Hoće li to upaliti? Je li to razumno? Je li to pretjerana protureakcija na politiku svog prethodnika? Teško je odgovoriti, ali jedno je sigurno: Obamin pristup uistinu je veoma različit, zaključuje The Week.