Ideja liberalizma postala je predmetom rugla od strane neupučenih (političara) i pojedinih predstavnika Crkve. Liberalizam se poistovječuje sa tajkunima i pohlepom pojedinaca i/ili korporatista. Ovdje neću govoriti o (zalutalim) „liberalima” u politici i oni koji su politiku shvatili kao sudbinu (kroz profit) i time doprinjeli poistovječivanju politike s idejom liberalizama. Neću davati važnost „liberalima” poput Radimira Čačića, Joze Radoša, Gorana Granića, Hrvoja Vojkovića…, koji su kroz politiku dezavuirali ideju liberalizma.
Nekada, kao i danas se s nevjerovatmom lakočom napada ideja liberalizma i pravaštva. Liberali (p)ostaju etiketirani kao „anacionalni antikršćani”, a konzervativi pravaši, „nazadnjaci- nacionalisti”. Ovdje ću iznijeti argumente zašto kritičari liberalizma nemaju osnovna znanja o liberalizmu i idejama njegovih utemeljetiljima. Napomenut ću tek da je krhka (politička) demokracija bez liberalne i konzervativno- tradicionalne opcije. O diskavaficirnju pravaštva kao konzervativnog “nazadnjaštva” ću pisati u nekoj drugoj kolumni.
Progresivnost ideje libezralizma
Još je od kraja XVIII. stoljeća u angloameričkoj filozofskoj i znanstvenoj tradiciji utemeljena progresivna ideja liberalizma. John Stuart Mill je tvrdio da su politički i ekonomski sustavi liberalni samo onda kada pridonose općoj korisnosti. Liberalizam podrazumijeva slobodno poduzetnistvo i blagostanje puka kao pretpostavke slobodnog tržista. Najutjecajniji promicatelji liberalinih misli od Milla, Poppera, Huma, do Hayeka polaze gotovo od istovjetne teze: individualne težnje za probitkom kao temeljem razvoja društva. Najutjecajniji njemački teoretičar, Max Weber je poznat po svom nominalstičkom pristupu u istraživanju društva. I Karl Popper u svojim djelima prosperitet društva sagledava kroz pojedinačne inicijative. Mill i Weber su tvrdili da gospodarska politika ovisi o individualnim interesima i socijalnoj kooperaciji. Elvio Baccarini, jedan od najboljih poznavatelja ideje liberalizma u Hrvatskoj, konstatira da liberalizam ne odbacuje socijalnu kooperaciju kao bitnu komponentu demokracije.
Davne 1859. godine J. S. Mill u svom glasovitom djelu „On Liberty” odbacuje ideju društvenog vlasništva. Mnogi kasniji ekonomisti pozivali su se na Millovu ideju: kada nema privatnog vlasnistva, teško je izgraditi održiv model organizacije gospodarstva, tržista, školstva… Tako je i F. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije 1974. godine, pobio ideju “socijalne pravde” egalitarne koncepcije socijalizma. Kolektivisticki model socijalne pravde kao “zajednicki cilj svih socijalizama, a pogotovo ‘proleterskog socijalizma’ može se primijeniti za ostvarenje potpuno drukcijih ciljeva. Metoda kolektivnog vlasništva kontroliranja koristila se u antiegalitarne svrhe” (Hayek).
Ivan Kuvačić je još u vrijeme socijalizma ustvrdio da ideje liberalizma konvergiraju: “Ako je centar odlučivanja autonomnost individua, tada je očito da je kombinacija individualnih izbora osnova društvene dinamike. To znači da metodološki individualizam polazi od pretpostavke da je društvo proizvod individualnih inicijativa i njihovih interakcija, a ne da postoji ‘sveobuhvatni totalitet’ koji uvjetuje ljudsko ponašanje. U takvoj perspektivi biti sastavni dio drustva ne znači ‘pripadati’ političkoj stranci, nego biti suveren i aktivan u zajednici s drugima u ‘stvaranju’ društva.”
Liberazimam razotkriva opasnost od rasizma vrste
Liberalizam otvara dva važna pitanja: Je li prihvatljivo stajalište da društvo asimilira pojedinca, ili je čovjek taj koji određuje, gradi ”biće” društva? Može li se ljudska bit realizirati tek u društvenosti, ili je ona nesvodiva na asimilaciju i/ili bezuvjetnu društvenost?
Na prvi pogled određenje čovjeka kao društvenog bića (Platon, Aristotel, Hegel Marx) ne sadrži ništa negativno, ali konzekvence ovoga određenja mogu biti (i često u bile) pogubne. Totalitanzam nije specijalnost socijalizma, jer se svaka apsolutna vlast izvodi iz iste formule – iz određenja čovjeka društvenošću. Ako je ljudska bit društvena, onda čovjek njenu punu realizaciju “zahvaljuje” grupi. Ako je tome tako, onda grupa, ima pravo prvenstva nad svojim članovima. Ovo određenje čovjeka je teorijski i moralno neprihvatljivo. Nije moguće racionalno opravdati bilo koju vrstu “žrtvovanja” pojedinca za ono „opće”. Tumačenja da su društvenost i kolektivizam svojstva ljudske prirode, teorijski (filozofijski i znanstveno) nisu dokazana, a ljudska povijest ih najvećim dijelom osporava. Sama Marxova teza o čovjeku kao “najvišem biću” odnosi se na čovjeka kao vrstu, što pretpostavlja da postoji skup svojstava koje čine ljudsku bit. Ovo je silogizam na razini esencijalizma, ali za koji nema iskustvenih premisa, pa je takav konkluzivni argumenat spekulatativan (i neprihvatljiv). Pored toga, ovo je antropocentrična teza, rasizam vrste koji se iracionalno utemeljuje kroz bezuvjetnu odanost prema (svojoj) „vrsti”. Ni Darwin nije u svome glavnom djelu „Podrijetlo vrsta” nikada rekao da je čovjek najviše biće. Što bi tek rekli teolozi. Predstavnik neotomističke pedagogije J. Maritain u svojoj studiji „Education at the Crossroads” je zastupao liberalnu ideju.
Tako u poglavlju „Sociologism” obrazlaže misao da je interes svakog demokratskog obrazovanja „odgoj slobodnog čovjeka”.
Vrijeme je pokazalo dogmatske predrasude o egalitarnoj ideji ranijeg socijalizma kroz ideju društvenog vlasništva. Nekad i danas okorjeli dogmate u liberalizmu vide „kršćanskog vraga”, zaboravljajući da smo u Lenjinovoj, Staljinovoj i Titovoj ideji socijalizma otkrili korpus doktrinarnih zala. U socijalizmu se individualni interes branio samo kad je bio solidaran s klasnim interesom. “Nikada nisam vidio da su mnogo dobra učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra”, duhovito konstatira A. Smith. Toga je bio svjestan engleski filozof J. S. Mill kada je promovirao abecedu liberalne demokracije: “Individualnosti bi trebala pripadati ona sfera za koju je pojedinac osobito zainteresiran, društvenosti bi trebala pripadati ona za koju je osobito zainteresirano društvo.” Socijalizam je svojom praksom i idejom kolektivizma dokazano gušio individualne slobode. Karl Kosik, u knjizi „Dijalektika konkretnog”, upozorava da egzistencijalna modifikacija “nije revolucionarna promjena nego individualna drama pojedinca”…
Sve su to važne misli i/ili abeceda liberalizma, ali i sagledavanje (aktualne) opasnosti otkolna od liberalne demokracije. Protivnika liberelizma je sve više. Oni koji liberalizam promatraju kroz kvaziliberalne političare, molim da to ne poistovječuju. Zato ovdje nisam govorio o Hrvatskim „pragmatičnim liberalima” u politici i onih koji su kroz (ovu i onu) liberalnu stranku ostvarili profit i time doprinjeli pokopu politčke liberalne opcije. Premda nisam otkrio „uspjeh” kvaziliberala od Radimira Čačića, Joze Radoša, Gorana Granića, Hrvoja Vojkovića… rado bih s istima otvorio polemiku. Gospodo, „grobari” političkog liberalizma u Hrvatskoj izvolite se oglasiti.
