Japan je jedna fascinantna zemlja koja ti jako brzo priraste srcu, složne su u ocjeni naše dvije sugrađanke u dalekom Japanu.
Kao što je već poznato radi se o mladim biogradskim djevojkama Pauli Rogić i Ireni Wagner koje već dva puna mjeseca volontiraju u Peace Memorial Centru u Hiroshimi. Irena je u odjelu asocijacije Gradonačelnici za mir (Mayors for peace), a Paula u odjelu muzeja za mir (Peace Memorial Museum), gdje je uz ostalo i vodič, dakako na engleskom jeziku.
Zamolili smo ih da nam odgovore na neka pitanja, ispričaju kako se snalaze u svakodnevnom životu i radu, toliko različitom od onog na kakav su navikle. Kada se dižu, kako idu na posao, kako koriste slobodno vrijeme i imaju li ga dovoljno, druže li se, što se uglavnom jede, i neizostavno pije li se kava i koliko joj je cijena u japanskim kafićima.
Uz svakodnevne radne obveze kao što su različita prevođenja, pripreme za postavljanje izložbe o atomskoj bombi u Hrvatskoj, asistiranje kolegama na pripremama za generalnu sjednicu kojom će se ove godine obilježiti 68. obljetnica uporabe prve atomske bombe, tu je i niz drugih za nas jednako zanimljivih aktivnosti, kazale su nam djevojke. Svakako posebno nas veseli kada imamo priliku prezentirati našu zemlju i dakako naš grad, te činjenica da oni stvarno žele čuti i naučiti što više o nama i našoj zemlji. Inače mi radimo od ponedjeljka do petka i to od devet ujutro do 17 sati poslijepodne. Ustajemo se u 7 i 30, doručkujemo, te kao i većina Japanaca na posao idemo biciklima. Zanimljivo je da su vozači vrlo pažljivi prema biciklistima, čak se čini da biciklisti znaju biti opasniji od automobila u prometu. Pauzu za ručak imamo od 12 do 13 sati, a to vrijeme provodimo uglavnom na ručku s kolegama s posla, ako je lijep dan onda je to najčešće u parku. Svakog utorka i subote imamo tečaj japanskog jezika ali moramo pohvaliti naše radne kolege koji nam u tome svakodnevno pomažu, što nam je itekako od velike koristi. Što se hrane tiče naravno da najviše jedemo japansku hranu. Najčešće sushi, koji je zaista fantastičan na sve načine. A tu su i sashimi, tempuru, ramen, te poznata hiroshimska delicija okonomijaki, koja se jednostavno mora probati. Inače, Japanci barem ovi iz našeg okruženja rado jedu i talijansku hranu, tako da se pizza i tjestenina mogu naći u većini njihovih restorana. Bili smo u jednom od njih, no nije nam se baš svidjela pizza, jer nije ni približno slična onoj na kakvu smo navikli, a cijene u talijanskim restoranima vrlo su visoke, te oni baš nisu naše često odredište. I ostale cijene za naše pojmove vrlo su visoke. Evo na primjer kolege su nas vodile u jedan restoran gdje je kava bila 5 eura. Pivo u kafićima je oko 6 eura, dok na primjer pola litre mlijeka u trgovini dođe oko 10 kuna.
Nije potrebno posebno naglašavati da su Japanci izuzetno ljubazni i kulturni kakav dojam mi i inače imamo o njima, ali i izuzetno gostoljubivi. Potvrdilo se to već višestruko jer nas po vode na razne izlete, večere, utakmice, ali i pozivaju u svoje domove što baš i nismo očekivale. Tako smo primjerice bile kod jedne kolegice na selu, gdje smo uz ostalo sudjelovali u tradicionalnom načinu pripremanja poznatih rižinih kolačića i to ručno, što su zaboravile i prezaposlene mlade Japanke. Bilo je zanimljivo i zabavno, jer smo uz ostalo i brali gljive shitake, od kojih smo za ručak sami morali napraviti sushi.
Svi se doista trude pokazati nam njihov život i rad ali i tradiciju i kulturu koja je iznimno bogata, te je za upoznavanje ove fascinantne zemlje potrebno puno vremena nego što ga imamo. Ako je suditi po našim kolegama s posla Japanci su vrlo radišni, ozbiljni na poslu ali druželjubivi i zabavni kada se opuste. Obožavaju karaoke, iznimno im je važan hobi, općenito vole sport, a najpopularniji su bejzbol i nogomet. Od malo slobodnog vremena koje nam nakon rada preostaje posjetile smo Tokio i Kyoto, Kobe, te prelijepi otočić pokraj Hiroshime Miyajima, a sve su to nezaboravna iskustva.
Na pitanje kako će provesti Uskrs i ima li ipak malo nostalgije za domom, obitelji…doznajemo kako Japanci ne slave Uskrs, oni su uglavnom shinto budisti, no iznimno cijene i poštuju tuđe religijske običaje, a da li nam fali, pa falit će mi sigurno mamina pogača priznala nam je Paula. Na slikama-na selu pripremanje rižinih kolačića, pranje ruku t.j. čišćenje pri ulasku u te-mizu, odnosno hram, te posjet Tokiu.