Živin u blizini i osjetija san u stanu miris dima. Zadnji su put gorili kontejneri na ulici pa sam mislija da ih opet netko nije zapalija. Izaša san na ulicu i doša prema “American dream caffeu”. U međuvremenu mi je doša i prijatelj Mijo i reka je isto ka i ja da osjeća miris paljevine. Tad smo stigli na glavnu cestu i govori on: “Vidi, eno gori stan.” Vidija se u zgradi kraj one nove pekare na kantunu gusti dim kako kroz prozor suklja prema gori na drugom katu.
Reka san Miji: “Ajmo gori i zovi vatrogasce!” Nismo se puno mislili, nego smo krenuli, ali smo sigurno jedno pet minuta čekali da nam netko otvori vrata od portuna – prepričava nam 26-godišnji Luka Lelas situaciju u kojoj su on i njegov dvije godine mlađi prijatelj Mijo Grgić spasili život 95-godišnjem teško pokretnom invalidu Čedomiru Pivcu, u čijem je stanu u zgradi u Ulici Hrvatske mornarice prije nekoliko dana, oko 21 sat, izbio požar.
On nije želio ništa govoriti za medije, no doznali smo da je prije negoli je planulo kuhao čaj na štednjaku. Kad ga je skuhao, otišao je u dnevni boravak, sjeo u fotelju i onda je osjetio dim. Podigao se i uz pomoć štaka došao je do kuhinje i vidio da sa štednjaka dimi i da gori vatra. Uspio je otvoriti prozor, a onda je krenuo u sobu po tepih želeći ga baciti na vatru i tako je ugasiti. Upravo u sobi su ga našli Luka i susjedi.
Gusti dim
– Popeli smo se i onda sam kuca na vrata da vidin ima li uopće koga u stanu. Vidija san da se po vratima već uvatila kondenzacija od vrućine, a u hodniku je bilo dima, ali ipak ne toliko puno. E, ali kako ono gledaš u filmovima, a i radija san u vojsci pa nešto i znan o tome, mislija san se šta će se dogoditi ako provalim vrata, hoće li dotok kisika samo rasplamsati i pojačati plamen i vatru. Posli san, kad smo ušli, vidija da je stari uspija otvoriti prozor.
Tad se još dvoje-troje ljudi, susjeda spustilo i već je nastala gužva, svatko je svoje govorija, tako da san ih mora smirivati da čujem jel itko odgovara iz stana. Čuja san starog da odgovara iznutra, da govori da će on otvoriti vrata. Pita san ga može li, a onda je reka da ne može. E onda sam počeja udarati nogon u vrata nekoliko puta, bila je dupla brava, već su nacikla od mojih udaraca. Tad se pojavija neki drugi čovik i opalija još par puta pa su popustila. U stan su ušla dva stanara, a ja i Mijo smo ostali isprid stajati – kazuje Luka, dodajući da je jedan od susjeda imao i vatrogasni aparat te da je njime vjerojatno ugasio plamen.
– Kad su ušli, pozvali su da im triba još jedan da izvučemo čovika. On je bija u sobi na podu, a od dima, koliko je gust bija, nisi moga uopće ući uspravno u stan, nego smo se morali spustiti četveronoške i puzati. Nas tri smo ga jedva izvukli, on je za svojih 95 godina vrlo lucidan i korpulentan. Kad smo ga izvukli, po ure san ga drža, sija je na pod, a ja san čuča kraj njega, nisan ga moga pustiti. Vatrogasci i Hitna došli su jako, jako brzo.
Ništa on nije govorija, kad smo ga izvukli, zva je kćer, reka joj je da je on dobro, da je malo gorilo u stanu. Činilo mi se da ga je malo uvatilo po glavi, ruke su mu bile skroz crne, valjda od toga kako je pokušava ugasiti vatru. Posli je reka da mu ne triba Hitna, da on neće nigdi ići i da je on priživija i puno gore stvari od ovog požara – pojašnjava Luka i govori da mu nije jasno kako netko prije njega i Mije nije reagirao na crni dim koji je sukljao iz stana.
Ljudi su samo prolazili…
– Dosta je ludi prošlo pored zgrade, ali valjda je svatko mislija da će neko drugi nešto poduzeti. Nisan nikad mislija da će mi se ovako nešto dogoditi, da ću spasiti nečiji život, i drago mi je zbog toga – zaključuje naš mladi i hrabri sugovornik koji je s prijateljem Mijom, nakon što su obavili herojski posao, otišao u omiljeni kafić gledati nogometnu utakmicu Lige prvaka PSG – Barcelona, kao da ništa nije bilo i kao da prije toga nisu spasili ljudski život.