Kada se oslobodimo misli da su nam novac i banke jedino riješenje, tada smo na putu oslobađanja od dužničkog ropstva. Za to nam je potrebno u Hrvatskoj promjena Ustava i/ili prava na permanentno referndumsko izglašavanje, suprotno modelu koji je svojevremeno Vladimir Šeks nametnuo. Island je jedina država gdje su građani sudjelovali u pisanju novog Ustava. To je jedinstveni slučaj u svijetu „otrežnjena“, potaknut ekonomskom krizom, koja je izbila na Islandu prije pet godina. Građani su putem interneta glasovali za 25 odabranih kreatora novog Ustava. Oni su rikupljali su kritike i komentare koje je Ustavno vijeće (građana) uvrštavalo u dokument novog Ustava. Proces nastanka Ustava trajao je četiri mjeseca nakon čega je 29. srpnja 2011. uručen parlamentu. U listopadu 2012. se dvije trećine građana referendumom izjasnilo za njegovo usvajanje. Zaključna odredba novog Ustava je da javna dobra trebaju ostati u vlasništvu (islandske) nacije. Na drugom primjeru banaka, vidim(o) model Islanda Hrvatske izlaska iz krize : „Trebamo nacionalizirati sve banke. Uz banke trebamo nacionalizirati i sve prirodne resurse”. (dr. Davor Pavuna)
Od promjene Ustava do likvidacije banaka
Od 2003. godine državne banke na Islandu su privatizirane, a tamošnja Vlada je po diktatu bankarskih lobija sustavno uvećavala inozemni dug. Posljedica toga je činjenica kako je dug te državice 2003. bio 200 puta veći od BDP-a. Kada je kriza počela, islandska kruna izgubila je 85% svoje vrijednosti u odnosu na euro. Island je 2008. godine bio pred potpunim bankrotom. Banke su se urušile, a Islanđani trebali pokriti štetu Englezima i Nizozemcima. Svaki Islanđanin je tada bio dužnik 20.000 eura Englezima i Nizozemcima. Građani su se izborili za neplaćanje dugova, kaznivši Vladu koja je (za to) pogodovala bankarskim mešetarima. Prosvjedovali su sve dok nisu 2009. godine smijenili Vladu i guvernera središnje banke, a privatizirane banke, koje su napravile dugove, vraćene u državno vlasništvo. Suprotno receptu slugana banaka- “privatiziraj SVE!”, odlučiše se za -“SVE nacionaliziraj”! Činjenica je da je 2012. godine Island izašao iz krize, bez pomoći Europske Unije. To je danas jedna od najrazvijenijih zemalja na svijetu. Islanđani su shvatili strategiju porobljavanja…
Strategiju manipulacije kod uvođenja orvelovske države kako tobože nemamo drugog izbora, svjestan je (i) naš svjetski priznat intelektualac Davor Pavuna, koji često u javnim nastupima navodi poticajan primjer za Hrvatsku- Island. S obzirom da je za medije ostao tajnovit, ovdje ću iznijeti neke javnosti malo poznate činjenice… Kada je u rujnu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade država koje rade za koropracije tvrdile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije (koje su izazvale gospodarstvenu i socijalnu krizu). Uslijedilo je (nova) strategija porobljavanja: Vlade u simbiozi s bankarskom mafijom nasuprt puka! Posljedice nametnutog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u svim državama koje se valjaju u živom pijesku sa scenarijem recesesije i depresiije. Isti plan ostvaruje se diljem svijeta, sa strategijom pljačkena cionalnih dragulja- šuma, jezera, otoka, nacionalih parkova… Clj im je bio prikazati banke kao žrtve recesije, sve da bi pokrenuli porobljavanje puka. Zato Vlade štite ili saniraju banke, prihvačajući njihove dugove kao jamstvo za “sanaciju” gospodarstva i/ili državnog duga. Posrnule države ciljano srljaju prema bankrotu sve zbog saniranja banaka- zadužujući se od istih egzekutora-banaka! Po uhodanom scenariju, tada MMF i Svjetska banka primoravaju dužničke vlade da građanima ponude „izlaz“ rasprodaju državnog dobra-blaga, privatnim korporacijama, koji rade ili su u vlasništvu MMF-a i banaka. Zato Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svojih članica, u cilju stvaranja središnje Banke kako bi riješile „problem” – kojeg sami stvoriše. Oni koji kontroliraju Europsku uniju su ljudi koji posjeduju ili odrađuju pakleni plan za MMF i banke. Sve su to činjenice, dok stotine milijuna života dandanas živi u zabludi da nemaju drugog, lažnog izbora- saniranja banaka koje su (ciljano) problem stvorile.
Narod Islanda je shvatio veleizdaju
Nakon bankarskog sloma 2008., glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing su nacionalizirane. Tri godine kasnije, islandska privreda se oporavlja od najvećeg kraha u povijesti, samo zato što Islanđani iste banke nisu sanirali, nego ih pustile da propadnu! Islandski narod odbija preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke i nihova “produžena ruka”- Vlada. Pod pritiskom permanentnih prosvjeda, tadašnji premijer Geir Hilmer 2009. je odstupio. U proljeće 2010. na referndumu je više od 90% Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga Vlade po kojem bi građani trebali otplaćivati dugove (tadašnjh) privatnih banaka. Vlada je morala udovoljiti željama puka. Naknadno su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba koje su stajale u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera.
Ovo su uočljive razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje “ugroženih banaka”. Islanđani se odlučiše za propast banaka. Od tada je Islandska privreda rehabilitirala, a one zemlje koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib. Druge vlade i dalje rade po uhodam scenariju “rješenja” dovodeći do još većih problema golemim povećanjem javnog duga. Ponavljam(o): Sredstvo bankarskih lobija je stalno zaduživanje puka- koje dovodi do kraha nacionalnog i obiteljskog gospodarstva. Nude jedini izbor za rješenje problema restrukturiranje bankarskog i financijskog sustava, s ciljem uspostave središnje svjetske banke.
Strategija porobravljanja mora pasti, ili nam nema spasa. Poruke na primjeru Islanda su jasne: Stop zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit”, kraj plaćanju kamata ljudi s „napuhanim” dugovima. Suverena država mora imati (vlastitu) beskamatnu valutu. Trebamo se izboriti za kraj/h privatnh bankaka i izdavanju nepostojećeg novca pod krinkom “kredita”; jer jedino što banke stvaraju je novac zvan dug. Nagovijestimo kraj vladama i političarima koji pred izbore davaju lažna obećanja, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u fotelje, čine sve suprotno. Treba doći kraj centraliziranoj moći i započeti diverifikaciju moći na narod kako bi mogli odlučivati o vlastitom životu. Taj bankovni sustav trebamo sabotirati. On je utemeljen na prijevari i iznudi financijske kontrole “Svjetske Centralne Banke”.
Istovremeno: EU-skepticizam i optimizam građana u Islandu?
„Mi ulazak u EU shvaćamo kao ulazak u restoran. Umjesto da sami birate što ćete jesti, dobijete hranu koju su vam donijeli iz kuhinje i ne možete birati”, plastično objašnjava Hjortur Gislason, vlasnik tvrtke Ogurvik, (koja se bavi lovom i preradom ribe). Islanđani (osobito) nakon otrežnjena i recesije postaju neposredni i srdačni. Ovdje više nema nijednog dizajnerskog dućana visoke mode. Na Islandu, na primjer nitko ne nosi Chanel- prenosi list Deutche Welle navodeći znakovitu izjavu i drugog građanina: “Od kada smo izašli iz postkolonijalnog razdoblja, ljudi ostavljaju kuće i automobile otvorenima. Krađe se rijetko događaju, gotovo nikad“.
Drugi primjer otriježnjenja za nas na Islandu… Najveći broj djece rođene u izvanbračnim zajednicama u Europi je na Islandu – 63 posto. Zato su i donijeli zakon prema kojemu danas na Islandu muškarci i žene mogu ići na porodiljski dopust: majke minimalno pola godine, i očevi tri mjeseca, a mogu (prema važećem Zakonu) i produljiti na još tri. Islandski zastupnici u parlamentu nemaju tajnicu, osoblje, ni službene automobile. Eto nam dodatni primjer otrežnjenja od državice koja ima manje stanovnika od naše metropole.
