“Zbog ljepote su me često smatrali glupom”

Jučer su me na jednom snimanju pitali moji Španjolci koliko mi je izgled pomogao u poslu. To su izgovorili entuzijastično, sretno, veselo pomalo kao da mi između redaka žele reći da ne bi bilo normalno kad bi bilo ikako drugačije

‘Što da vam odgovorim’, nastavim ja, koliko puta mi je otvorio vrata, toliko puta su mi zbog istog zalupili vratima u nos. I počela sam razmišljati, koliko, po mišljenju drugih, zgodna žena dobro ili loše prolazi u životu. Kada sam znala dogovarati intervjue preko e-maila ili telefona, rijetko tko je znao o kome se radi osim ako agenti s kojima sam komunicirala nisu preko glasa ocjenjivali nečiji izgled, što za neke čak i nije neuobičajeno.

 

Lijepa i pametna? Hm…

Nakon mukotrpnog rada i dokazivanja da iza mojeg lica ipak postoji neki sadržaj, na neke sam stvari strpljivo čekala i godinama jer bi mi vanjština kao u startu poručila ‘ja sam se došla ovdje pokazati, a ne raditi’, pa sam često morala ostati gluha na komentare, raditi svoj posao, ostavljajući iza sebe one koji samo znaju negodovati i misliti da su im svi drugi krivi za njihov položaj, pa čak i zgodne žene jer su sigurno one došle do neke pozicije koja zapravo njima pripada i to na način na koji se obično u muškim sekstističkim glavama pripisuje lijepim ženama.

Zgodna žena nije nešto čime se neugodno nositi, dapače, ali potreba drugih da za privlačnu ženu kažu ‘ako je lijepa onda mora da je glupa’, e to je već teret drugačijeg društvenog tipa. I koliko god postojali ljudi koji tako ne razmišljaju, mišljenje sredine i mase je najčešće snažnije pa je na lijepu ženu obično nalijepljena takva socijalna etiketa.

Osjetila sam na svojoj koži više puta kada sam intervjuirala neku osobu, pogotovo ako nije iz svijeta showbiza, da bi početak razgovora uvijek djelovao kao da iako je imao namjeru otvoriti se i razgovarati o nekim važnijim i ozbiljnim temama, odlučio ostaviti to ipak za neku drugu situaciju, kada pred njim ne bude novinarka za koju je ocijenio da je više sati provela pred ogledalom nego za knjigom. Ipak, nakon nekoliko rečenica, osjetila bi da moja početna stvorena slika u njihovim očima postepeno nestaje i da se razgovor ide u pravcu koji sam željela. To je nešto što sam shvatila da je neizbježno i u svakodnevnom životu i već sam se naučila živjeti s tim, vidjevši kako osoba mijenja držanje i nastup, sramivši se valjda pred samim sobom ranije stvorenih krivih zaključaka.

 

Kako sam zbunila Vina Diesela

No što se tiče posla i intervuiranja bilo je tu svakakvih situacija. Kamera je za mnoge poznate muškarce dodatni izazov, kao da je živi svjedok njihovog uzvišenog ega pa su se više puta čak i intervjui pretvorili u nekakvo flertovanje, ili barem pokušaje istih, što bi ja na početku prihvatila kao dio igre, ne bi li ih kamera zabilježila u tim smotanim pokušajima da budu zavodljivi što je uvijek kasnije zanimljivo za vidjeti. Ništa nije smješnije nego kada muškarac pokušava biti nešto što nije. I ništa ih ne zbuni više nego kada odjednom shvate da žena ima i mozak s kojim vješto okreće igru u svoju korist. Često su tako izgledali moji intervjui sa glumcima i sportašima. Vin Diesel je recimo tako započeo razgovor, vjerojatno kao i nebrojeno puta sa ženskim sugovornicama prije, no kada sam ga uspjela zbuniti svojim reakcijama rezultat je bio jedan posve neuobičajen, neposredan i drugačiji intervju gdje je Vin djelovao puno manje sigurno nego je to htio.

Ostavljajući dojam da si nešto drugo često puta može poslužiti kao dobar način da razoruža sugovornika i da razgovor krene u smjeru koji ne mogu skroz kontrolirati, a onda kada muškarci gube kontrolu i sigurnost, postanu ranjivi i otvoreni.

Za neke intervjue sam na početku imala dojam da će razgovor trajati nekoliko minuta koliko susugovornici bili zatvoreni, da bi se potom pretvorili u dvosatne seanse i trajna prijateljstva. Više puta sam taj prvi trenutak kada bi ušla u prostoriju onako dotjerana i našminkana vidjela da sam na licu sugovornika ostavila dojam osobe kojoj se nemaju previše namjeru otvarati i koju je na brzinu stavio u neki svoj osobni shortcut. Ali nakon prvih nekoliko rečenica, kada vide da žena koja drži do svojeg izgleda jednako tako može biti i dobar i razuman sugovornik, onda se dogodi da se ljudi otvore puno više nego su prvotno i planirali.

Takav slučaj sam imala sa Mitchem Winehouseom, epilog razgovora je bio upravo takav. Na početku je sve bilo izgledno kao da će intervju trajati pet minuta, no ubrzo je uvidio da ga istinski razumijem i da postavljam pitanja koja pogađaju sve ono što je imao na umu dulje vrijeme i što želi s nekim podijeliti i dobila sam jedan od najboljih ali i najduljih intervjua ikada, u kojem je Mitch ispovjedio stvari toliko intimne da su nam se oči više puta napunile suzama.

Na kraju kada je riječ o pogrešno shvaćenim ženama, rekao mi je i da je njegova kćerka imala upravo taj problem što su je svi uporno htjeli gurati u ladice u koje nije pripadala ikoje su uvijek imale veze samo sa njenom vanjštinom, a koja joj je služila samo kao maska, a puno rjeđe sa njenom glazbom koja joj je bila život.

Jedan drugi intervju koji sam imala u Londonu, je također počeo, ovaj put možda i sa obostranim predrasudama, jer kao što muškarci pogrešno interpretiraju lijepe žene, često puta kada je riječ o muškarcima to naprave i same žene. Mi isto često mislimo za nekoga tko dobro izgleda da je sigurno više sati proveo u teretani nego u školi i nije nam prva asocijacija da će nam ljepotan citirati Dickensa ili Prousta, nego puno prije rezultat koju mu je taj dan poremetio dobitak u sportskoj kladionici.

 

Fani StipkovićI sama sam bila puna predrasuda

Radi toga nas najčešće osvoje i obore upravo iznenađenja, kada nađemo one stvari u nekome od koga smo to najmanje očekivali. Takvi ljudi uvijek ostavljaju traga u našim životima, kao taj put kada sam imala zadatak intervjuirati Richarda Bransona, čovjeka o kojem sam samo znala da je biznismen i za koje sam smatrala da je ponajprije oboružan brojkama svjetskih ekonomija, pa sam se tako i pripremala za intervju, jer čovjek koji zapošljava i otpušta tisuće ljudi sigurno duhovnost i male stvari koje zadovoljavaju običnog čovjeka nisu na prvom mjestu životnih prioriteta. Vidjevši pred sobom možda i predotjeranog ljepuškastog muškarca kakav je Richard dodala sam mu još i atribute praznog čovjeka koji sigurno mora da je naslijedio svo to bogastvo. Naravno, ovaj put sam bila ja ta koja je pogriješila baš do kraja. Nakon privih par pitanja o njegovom bogatstvu, on je sam vidjevši koliko me zapravo to ne zanima, nekako okrenuo razgovor na drugi kolosjek i ostala sam očarana njegovim zaključcima o životu, pogledima na čovjeka u beskraju svemira i njegovim nastojanjima da napravi nešto dobro i da mu život ne ostane beznačajan nego da stvara ali ne materijalno nego sve ono što ne vidimo, a čini najveće vrijednosti. Materijalno mu je tu samo kao nužni alat u toj njegovoj, rekla bi izuzetno osobnoj filozofiji.

Uskoro sam mislila da slušam nekog pisca iz antičke Grčke, nekoga poput Homera, čiji je zadatak na ovome svijetu puno veći od njegovog rada i njega samoga. Tada sam najviše shvatila koliko i sama mogu pogriješiti u donošenju sudova o nekome i koliko je Richard sve ono što sam mislila da nije, kao i to da i on sam koristi kao štit i oružje tu ljušturu dotjeranog ali i lijepog muškarca iza koje se krije jedna duhovna i religiozna osoba, filantrop prepun altruizma, koja voli i pomaže ljude i koji je ostavio značajan trag i u mojem životu kroz taj naizgled mali običan intervju.

Nakon intervjua sam pomislila kako je dobro imati i u vlastitom životu ovako kvalitetne i pozitivne osobe za prijatelje. Više puta sam upravo to i vidjela u nekom muškarcu, privukao me nečim što je bilo van same činjenice da je muškarac i nisam u niti jednom trenutku pomislila na ništa drugo nego samo na iskreno prijateljstvo. Ali na žalost to nikada nije bilo trajnog karaktera. Ne znam da li su muškarci pod pritiskom svojeg čopora, svojih prijatelja, drugih muškaraca za koje misle da će im se smijati ili što, ali jednostavno nikada to nije moglo funkcionirati, kao da će biti manje vrijedni ako ostanu samo prijatelji sa nekom djevojkom koja im je prijateljica i ne pokušaju nešto više. Kao da im ego ne dopušta to prijateljstvo jer će netko misliti da su ‘tetkice’ i uvijek sam imala dojam da niti oni sami ne žele prekinuti prijateljstvo i pokušati nešto više nego kao da to društvo samo očekuje od njih i kao da moraju popustiti pod pritiskom istog.

U jednoj epizodi Seinfelda Jerry i Elaine su se našli upravo u takvom vrltogu odnosa i na kraju im je zaključak bio da moraju zajedno spavati da sačuvaju prijateljstvo. Smiješno ali upravo se mnogim djevojkama dogodilo slično, vidjeli su da gube prijatelja kojeg nisu htjele izgubiti, a emocija za trajnu vezu nije bilo u tom trenutku, pa su ili morale potpuno udaljiti osobu iz svojeg života ili napraviti kompromis i tom malom avanturom nahraniti muški ego sada statusom nekakvog kakvog takvog bivšeg dečka koji ipak ima puno veću vrijednost u muškom čoporu nego dok je bio samo prijatelj.

Tu je muškarac puno više izgubio jer je tim potezom uništio svaku mogućnost da se iz prijateljstva stvori ljubav. Da li je izgled bio taj koji je u tom slučaju bio presudan faktor za takvo djelovanje na muški ego koji je toliki da može uništiti i nešto toliko divno kao prijateljstvo? Da li je to situacija u kojoj je izgled ženi samo odmogao? Teško je jednostavno dati odgovor na takva pitanja ali sigurno ih često svrsta tamo gdje ne pripadaju. Ponekad je to i dobro jer im služi kao štit i čuva pravo lice od svih onih koji bi ga htjeli zamrljati, a ponekad je teško svaki put iznova slušati riječi: mislio sam da si nešto drugo. Jer je to drugo nešto zašto bi se moglo reći da je zapravo samo prečac do razmišljanja pogotovo kada rečenicom ‘ona je zgodna’ daješ sud o nekome, kao da se ostalo samo po sebi podrazumijeva.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...