Od prošlih lokalnih izbora puno se toga promijenilo. Ne baš u hrvatskim gradovima i županijama, bar ne nabolje, nego u svijetu interneta i društvenih mreža. Brzi razvoj IT industrije tako je u kratkom vremenu potpuno promijenio način vođenja političkih kampanja. Političar bez Facebooka ili Twittera gotovo i ne postoji.
Političari, ili njihovi činovnici za odnose s javnošću, na svoje profile svakodnevno stavljaju statuse kako im i kada odgovara. To je najjeftiniji i najbrži način za samopromociju bez obaveze da se odgovori na eventualna pitanja. Pogotovo je koristan za političare ako novinari te statuse, bez propitivanja, objavljuju na naslovnicama. Profesorica novinarske etike na Fakultetu političkih znanosti Gordana Vilović kaže da su društvene mreže zanimljiva baza informacija, ali upozorava da je to područje još neregulirano i da treba biti vrlo oprezan. ‘Milijarde ljudi su umrežene i mi još ne znamo koje su granice takvog načina komuniciranja. Ima puno lažnjaka i profila za samopromociju na koje posebno novinari moraju pripaziti’, rekla je Vilović.
Političari su razvojem društvenih mreža dobili izvrstan kanal za besplatno manipuliranje javnošću, no ni političari nisu još svjesni težine svojih tvitova ili statusa na Fejsu. Vilović podsjeća na tvit SDP-ovog gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela u siječnju, nakon izjave slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjaveca da Hrvatska možda neće ući u Europsku uniju. Obersnelov tvit glasio je ovako: ‘Kažu Slovenci da možda nikad nećemo u EU. Došlo je vrijeme da im netko konačno kaže: možda mi nećemo u EU, ali nećete ni vi na Jadran.’
Vilović je rekla kako smatra da Obersnel nije bio svjestan da će ta poruka imati tolike posljedice i da će morati reagirati i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić koja je morala objašnjavati da su nam Slovenci uvijek dobrodošli gosti.
Predsjednik Odbora za europske poslove, SDP-ov zastupnik Daniel Mondekar, prije manje od mjesec dana postao je ‘vijest’ tipkajući statuse na Twitteru tijekom sastanka sa švedskim kraljem i kraljicom: ‘Gdje su Gloria ili Story kad ih trebaš?! 🙂 Ručam sa švedskim kraljem 🙂 i pokušavam upecati krunu :)))’. To što sjedi za stolom s kraljevstvom donijelo mu je nekoliko ‘klikabilnih’ članaka na internetskim portalima, a znamo da je bilo kakva promocija ipak promocija za koju se prije Twittera Mondekar morao puno više truditi od tipkanja na mobitelu ispod stola.
Čak je i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barrosoiskoristio priliku pa je prije dva tjedna, prije službene objave da su Kosovo i Srbija parafirali sporazum, čestitao objema stranama na svom Twitteru dajući novinarima do znanja da je dogovor postignut. Većina ih je prenijela vijest o njegovoj čestitci i prije službene potvrde vijesti. Samo su rijetki, reklo bi se najprofesionalniji novinari, čekali relevantniju potvrdu od statusa na Twitteru koji, realno, može objaviti bilo tko.
Jedna od najvećih zvijezda Twittera je bivši srpski ministar vanjskih poslova i predsjednik Opće skupštine UN-a Vuk Jeremić koji se na toj mreži nakon presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču prepucavao s Gotovininim odvjetnikom Lukom Mišetićem.Na Twitteru je svaki dan, pa je čak komentirao i film ‘Hobbit’, a za Božić je svima na znanje objavio sliku svinje nabijene na ražanj.
Naši političari internet često koriste i za prepucavanja s političkim suparnicima. Tako je ministar obrazovanja Željko Jovanović još prošle godine uzvratio šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku na kritike zbog uvođenja građanskog odgoja: ‘E moj Karamarko, tebi bi očito jasniji bio malograđanski odgoj! Građanski odgoj u školama ne istiskuje vjeronauk, nego prevenira nasilje, rasizam, diskriminaciju, korupciju…’ Karamarko nije odgovorio jer nije baš sklon (ni) komunikaciji preko društvenih mreža. Ima otvorenu stranicu koju uređuje njegov tim za odnose s javnošću.
No bivša premijerka Jadranka Kosor na Twitteru je ‘napala’ premijera Zorana Milanovića i tako pokušala još jednom uvjeriti javnost da su njezine metode u borbi protiv krize bile najbolje rješenje: ‘Kaže Z. Milanović da su oni prvi smanjili namete gospodarstvu. Netočno! Moja je vlada smanjila parafiskalne namete! Do 25 posto! I bio je manji PDV!’ Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, u jednom od kriznih trenutaka Vlade, preko Twittera je uvjeravala građane da je koalicija stabilna i da HNS neće napustiti koaliciju…
Ponekad novinari tako javno, na društvenim platformama, postavljaju pitanja političaru koji im zatim odgovara tako da svi vide. Taj dojam transparentnosti koristi i Vlada koja je od početka mandata započela redovitu direktnu komunikaciju s građanima preko Facebooka i Twittera. Ako se koji ministar, okružen brojnim savjetnicima, nađe za tipkovnicom i odgovori na deset posto pomno probranih postavljenih pitanja građana, to nikako ne znači da je njihov odnos prema javnosti aktivniji i transparentniji. Takvim odgovorima puno je lakše manipulirati nego u neposrednoj komunikaciji koja postaje sporedna kako u javnom, tako i u privatnim životima građana.
Zato je uloga novinara danas prilično važna i puno drugačija nego što je bila prije pet godina. Odlučiti što je važno, čemu se može vjerovati, a što se mora propitivati, težak je i odgovoran posao koji ne može odraditi nijedan kompjutor. No na tu se novinarsku odgovornost, kao i neke druge, u borbi za opstanak na medijskom tržištu lako zaboravi. ‘Ja sam za to da se koriste izvori s društvenih mreža, ali to potiče lijenost novinara koji više i ne izlaze iz redakcija. Ima takvih koji samo surfaju po Fejsu i tako konstruiraju novu stvarnost koja ne mora biti provjerena. To može biti vrlo opasno’, rekla je profesorica Vilović.
Pitanje odgovornosti modernog novinarstva jedna je sasvim druga tema, no u vrijeme predizbornih kampanja vrlo je važno da čitatelji znaju prepoznati razliku između pukih ‘prijenosnika’ nečijih riječi i novinara koji objašnjavaju pozadinu i upozoravaju na manipulacije kojih ovih dana ima puno više nego obično.