Prije uključivanja u raspravu želim napomenuti da sam i ja 10. ožujka 2013. pozvao sve hrvatske jezikoslovce i ostale zainteresirane da se uključe u raspravu o jednom važnom pravopisnom, pravogovornom i didaktičkom pitanju i da napokon dosljedno skinemo teret karadžićevštine s hrvatskoga pravopisa. Napomenuo sam kako su se mnogi raspisali o pravopisnim pitanjima, gotovo sitnicama u kojima se razni pravopisi ne slažu, ističući simboličnu vrijednost jedne ili druge opcije tipa ne ću ili neću, zadatci ili zadaci, pogrješka ili pogreška, kao da je to razdjelnica između hrvatstva i nehrvatstva ili pokazatelj većega ili manjeg stupnja hrvatstvenosti. Dodao sam da ne omalovažavam ta pitanja, ali da su ona sva zajedno sitnica spram pitanja troslovnoga jednosložnog ije, koje od početka 19. stoljeća nije na zadovoljavajući način riješeno, točnije, riješeno je krivo, nedosljedno i smiješno.
Žalosna je činjenica da se pred tim zamršenim pitanjem ne usuđujemo otvoriti oči da ne bismo sad išli u radikalne pravopisne promjene. Imajući u vidu svu težinu, složenost i obuhvatnost toga pitanja, čini mi se kao da čujem Kristov prigovor meni i drugim hrvatskim jezikoslovnim farizejima:“Komarce cijedite, a deve proždirete.“ Napisao sam i ovo: „Bez temeljitoga rješavanja i toga pitanja nikakva pravopisna reforma nema smisla. Razgovarao sam s mnogim hrvatskim jezikoslovcima o tom i dosta ih je podržalo moj prijedlog. I neki članovi Vijeću za normu u oba sastava podržavali su moj prijedlog. Trebalo bi napokon jatovsko ije pisati sa je. Ništa ne smeta što bi to je, odnosno e u njemu nekad bilo dugo, a nekad kratko. Tako je i s drugim samoglasnicima. Ta, i sad pišemo jednako djed i djedo, djevojka i djeva, ali dijete i djetešce, zvijezda i zvjezdica – različito. Zašto?
Ni ije ni ie nisu zadovoljavajuća rješenja. Najbolje odgovara je. Svjestan sam da će i dalje biti iznimaka tipa dvije, prije, gdje se ije doista tako i izgovara, a slučajevi tipa snijeg i lijep, odnosno sliveni ili nesliveni izgovor n+j i l+j pitanje je hrvatskoga pravogovora.”
Na svoj dobro obrazložen i uvjerljiv prijedlog (koji i nije izvorno moj), a koji je objavljen na mnogim portalima, dobio sam mnoštvo raznovrsnih reakcija. Ovdje ću spomenuti samo nekoliko reprezentativnih:
1. Akademik Stjepan Damjanović ovako je odgovorio:
„Dragi Mile,
Pročitao sam sve i sve je uvjerljivo. Važno je ipak da uvijek vodimo računa o šansama da se nešto prihvati: po mojem iskustvu te šanse za prihvaćanje ne ovise uvijek o uvjerljivosti (utemeljenosti) prijedloga.
Meni se jako važnim čini otvoreni (iskreni) razgovor među stručnjacima, osobito među vama standardolozima. Kad bi se vas 40 – 50 koji predajete standardni jezik ili se njime u nekoj drugoj instituciji bavite složilo oko nekoga pitanja (kada bi ta suglasnost bila vrlo visoka, ne može biti potpuna), politika. ma kakva bila, teško bi odbijala prijedloge. Ali puno ih šuti za javnost, a po hodnicima govore protiv Zakona o javnoj uporabi jezika, protiv postojanja državnoga tijela za jezik itd.
Ja bih volio imati samo jednu ulogu: da vas utjeram u konklave i da ne izlazite dok se ne složite oko onoga oko čega je sloga važna. Tada umjesto bijeloga dima može i bijelo vino… Pozdravlja Te Stjepan”
2. Mlađi kolega Mario Grčević prihvaća razložnost, razumnost „mojega” prijedloga, ali iz stanovitih razloga ne bi odbacio ni ie premda zna da to ne rješava problem. To je potvrdio i u razgovoru za Glas Koncila (Hrvatski jezik i jezikoslovlje treba ostati na načelima Vijeća za normu).
3. Voditeljica Službe za jezik i govor na HTV-u kolegica Lidija Šprajc odgovorila je ovako:
„Poštovani g. Mamiću,
Hvala Vam što ste i meni poslali svoje znanstvene članke.
S Vašim prijedlozima bilo bi doista zanimljivo upoznati javnost pa se
nadam da će to uskoro biti ponovno moguće na HRT-u.
Problem je što ovaj čas na našoj javnoj televiziji nema prostora za jezičnu
emisiju. Čekam rasplet oko postavljanja urednika programa kako bih
predložila jezičnu emisiju u kojoj bi svakako bilo mjesta za ovakve teme.
Veselim se budućoj suradnji.
Srdačan pozdrav!
Lidija Šprajc”
4.Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kolega Željko Jozić odgovorio mi je ovako:
„Poštovani kolega Mamiću,
najsrdačnije zahvaljujem na Vašim prijedlozima koje ste mi poslali, a koje sam imao prilike čitati i na nekim portalima. Nisam se bio javljao s komentarima u vezi s tim Vašim prijedlozima jer držim da je daleko pristojnije i primjerenije s Vama kao znanstvenikom i bivšim institucijskim kolegom komunicirati bez posrednika.
U čitavoj ovoj gužvi doduše imam vrlo malo vremena, ali barem ću se kratko osvrnuti na Vaš prijedlog, koji mi je otprije poznat. Dopustite mi da, ne prejudicirajući pravopisna rješenja našeg pravopisnog tima, ipak otklonim mogućnost za poprilično radikalan (premda možda i opravdan) potez uvođenja -je- na mjestu dugoga jata. Čini mi se pak da je vrijeme za promjene tako velika opsega prošlo jer su možda devedesete bile podesnije za takvo što. Ipak ćemo se držati hrvatske pravopisne tradicije koju su kodificirali Broz-Boranić kad je riječ o dugome jatu.
Srdačan pozdrav,
Željko Jozić”
5. Akademik Radoslav Katičić odgovorio mi je sasvim jednostavno da se ne slaže s mojim
prijedlogom bez ikakva obrazloženja, a ostali su članovi ukinutoga Vijeća za normu
hrvatskoga standardnog jezika (osim kolegice Branke Tafra) složno odgovorili – šutnjom.
Znakovito je to da se dva (po mnogočemu oprečna) jezikoslovna moćnika (gospodin Jozić i gospodin akademik Katičić) u vezi s mojim prijedlogom u biti slažu: Oni nisu dopustili, ne dopuštaju da taj prijedlog dođe na raspravu. Slično se dogodilo i godine 1999. (bez njihove krivnje) kad moj prijedlog nije ušao u ponuđenu anketu. Bez obzira na njihovu jezikoslovnu kompetentnost otkud im pravo da na svoju ruku odbacuju prijedlog za rješavanje tako krupnoga pravopisnoga, pravogovornoga i didaktičkog pitanja?!
Pozvan na javnu raspravu o Hrvatskom pravopisu IHJJ, ponavljam svoj prijedlog o pojednostavnjivanju dugoga troslovnog jednosložnog ije u je. Gospodin Jozić ima priliku ispraviti svoj propust u demokratičnosti: Izložiti prijedlog pravopisnom timu, dopustiti raspravu o tom i odlučiti ili možda podignuti rješavanje toga krupnog pitanja na višu razinu – živu standardološku raspravu, kako je to predložio akademik Damjanović.
Rasprava o pravopisu ne mora biti završena do 15. svibnja. Mi možemo postati članicom Europske Unije i s nekoliko neriješenih pravopisnih sitnica. Neka to bude i do kraja godine, ali da to bude što bolji plod stvarne demokratske jezikoslovne rasprave. Ne treba nam nikakva žurba ni pravopisna diktatura. Ponuđeni pravopisni ponudak stanovita je pravopisna osnova za javnu raspravu. Po prirodi stvari može se raspravljati i o onom čega u ponutku nema, a trebalo bi biti. Usporedba sa Zaključcima Vijeća za normu i s rješenjima drugih odobrenih ili neodobrenih pravopisa o pojedinom pitanju morala bi biti sasvim razumljiva u otvorenoj pravopisnoj javnoj raspravi. U žarištu rasprave su pravopisne sitnice (u kojima se pojedini pravopisi ne slažu), ali bi načelno i praktično sve trebalo biti otvorenim i mogućim, pa i preispitivanje nekih pitanja u kojima se svi slažu (kao što je npr. nakaradno pisanje ije).
Mogli smo davno i s manje truda i troška dobiti pravopis koji bi proizašao iz dogovora pedesetak standardologa na konklavski, damjanovićevski način. Ne moramo se svi u svemu složiti, ali kad svatko može iznijeti svoje argumente o kojem rješenju i čuti protuargumente, te u demokratskom ozračju prihvatiti mišljenje većine, to je put do dogovora. Tako se je uglavnom radilo i u Vijeću za normu. Velika je šteta što se je pravopis radio u nekakvoj tajnosti. Upravo zato javna rasprava ne smije biti formalnost i ne smije biti ograničena samo na jedan mjesec. Sve treba biti predmetom rasprave. Ne vidim razloga zašto se ne bismo napokon uhvatili u koštac i s pitanjem troslovnoga jednosložnog ije. Trebali bi se umrežiti, povezati jezikoslovci kroatisti, napose standardolozi, razmjenjivati mišljenja o pojedinim pitanjima, pa i o onomu čega u pravopisu nema a trebalo bi biti. Dobro bi bilo upriličiti i stručni skup o spornim pitanjima, odvagnuti snagu argumenata i tako postići što veću pravopisnu slogu. Bez povratka demokratičnosti, kulturi dijaloga, međusobnog uvažavanja svih relevantnih čimbenika u društvu nema pravopisnoga dogovora.
Društvo profesora hrvatskoga jezika i još neki istaknuti pojedinci ističu kako nije dobro što je ministar Jovanović tom radnom predlošku Hrvatskoga pravopisa IHJJ na neki način već dao odobrenje i očekuje što prije prerađene ili nove udžbenike u skladu s tim pravopisnim djelcem, koje je tek pušteno u javnu raspravu. Ta okolnost je vrlo nepovoljna. Institut mora smoći snage oduprijeti se takvoj žurbi. Nema nikakva valjana razloga za žurbu. Nekad je samo jedan pravopis imao službeno odobrenje pa smo se tužili na pravopisnu zbrku. Kasnije su i neki drugi pravopisi dobili odobrenje. Nedavno im se pridružio i Matičin. Svi su oni na jednakom temeljnom načelu. Razlike su u sitnicama. Pravopisna zbrka je medijski i politički prenapuhana. Bilo bi kobno da nam se činjenica neslaganja oko nekoliko pravopisnih sitnica zlorabi kao opravdanje za uvođenje „jedinstvenoga“ pravopisa političkim diktatom , tj. pravopisnom diktaturom. Takvi nam pravopisni ujedinitelji ne trebaju! Bila bi to sramota za hrvatski narod, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i autore osobno. To bi imalo strahovito nepovoljne psihološke učinke.
Siguran sam da se je na razne načine prikupilo dosta konstruktivnih prigovora, priloga i prijedloga. Sad dolazi najteži dio posla: Slušati, vrjednovati, odmjeravati, dogovarati se o svemu i sa svima koji po prirodi stvari imaju pravo reći svoje mišljenje. Kad čovjek ostane bez jedne ruke, druga postane jačom, kad ostane bez jednoga oka, drugo bolje vidi. Vijeće je ukinuto. Institut bi sad mogao i trebao biti ona integrativna snaga koja bi okupila sve hrvatske jezikoslovce, posebno standardologe i dovela istinskom javnom raspravom do što većega pravopisnog jedinstva. Ponuđeni primjerak trebao bi biti polazna osnovica, povod za javnu raspravu, u kojoj bi mogle doći do izražaja sve pozitivne silnice sadržane u Zaključcima Vijeća za normu i svim novijim hrvatskim pravopisima. Javna se rasprava mora produžiti.
Tražim iz više opravdanih razloga njezin produžetak do postignuća hrvatskoga demokratskog pravopisnog dogovora, njezinu temeljitost i javnost.
Želim pridonijeti da pravopis bude što bolji bez obzira na njegovu daljnju sudbinu. Imam dosta napomena i prijedloga. To se može smatrati mojim uključivanjem u javnu raspravu, ali ne i ocjenom. Raspravljam o pitanjima koja me više zanimaju. Isticanje mojega imena ili anonimnost nisu mi bitni. Ipak ne bih želio da moje ime bude jezikoslovno pokriće za oktroirani pravopis.
Sad evo nekoliko napomena o ponuđenom pravopisnom predlošku:
1. Na str. 11. ističe se razlikovna uloga ustni ( usta) i usni ( usna). Po tom bi trebala biti ustna šupljina, a sve gramatike imaju usna šupljina i nema nesporazuma.
2. Na str. 12. stoji: „Ako je dvoglasnik ie kratak, piše se je …” Među primjerima za to navode se i ovi: pjev, rječnik, vjesnik. Hrvatski jezični savjetnik i Anićev Rječnik imaju te riječi s dugosilaznim naglaskom, kako je to normalno većini govornika hrvatskoga jezika.
3. Na str. 13. opet se pojavljuju rječnik i vjesnik kao primjeri gdje u tvorbi dolazi do kraćenja dvoglasnika. To su nam kraćenje ponudili karadžićevski kodifikatori na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tomu se je hrvatska uporabna naglasna norma snažno i ustrajno protivila. To je protivljenje postalo i kodifikacijskom naglasnom normom, što pokazuje Hrvatski jezični savjetnik, Anićev Rječnik i drugi. To je dovelo do očite nedosljednosti da riječi riječ i rječnik, vijest i vjesnik izgovaramo s jednakim naglaskom, a različito pišemo. Na tu je nedosljednost davno u Jeziku upozorio profesor Brozović. Zanimljivo je primijetiti da mnogi hrvatski jezikoslovci ( Jozić, Lončarić, Katičić, Ježić i dr.) riječi rječnik i vjesnik izgovaraju po tipu junak, junaka. Koliko je to izraz težnje da se opravda različitost pisanja tih riječi i njihovih ishodišnica, a koliko temeljita učenost, obrazovanost u duhu kodifikatora s početka 20. stoljeća, teško je reći. Svakako im je zajedničko s tim kodifikatorima ovo: Ne čuju kako govori većina hrvatskih govornika. Kao da ne znadu za raskorak između kodifikacijske i uporabne hrvatske naglasne norme i da se je uporabna naglasna norma uspješno oduprla kodifikacijskoj, korigirala je i da je to prihvaćeno kao nova kodifikacijska naglasna norma.
4. Na str. 13. navode se primjeri u kojima dolazi do kraćenja „u dugoj množini imenica koje nemaju dugouzlazni naglasak u genitivu jednine”. Među njima je i primjer grehovi/grjehovi, gdje bi oba lika bila potpuno ravnopravna, jednakovrijedna. Imenica grijeh upravo ima dugouzlazni naglasak u genitivu jednine, kao ključ, ključa. U tom primjeru to nikako nije tako. Ona je tu uljez. Davno sam napisao u svojim Jezičnim savjetima članak Hrvati nisu bezgrešni, ali nemaju grijehova (str. 192). Za razliku od drugih imenica koje imaju kratku i dugu množinu, imenica grijeh je najčešće moralnoteološki naziv.U hrvatskom jeziku ona ima množinu grijesi, stilistički neutralnu. Duga množina od te imenice u hrvatskom se jeziku gotovo ne pojavljuje. Pojavljuje se u rječnicima pod srpskim utjecajem kao hrvatski ekvivalent srpskom grehovi. Rječnici je navode u sva tri načelno moguća lika: grijehovi (kao dijelovi!), grjehovi i grehovi. Ta imenica u hrvatskom književnom jeziku duge množine nema, a u srpskom je ona sasvim obična. U hrvatskom književnom jeziku normalna, stilistički neutralna, množina od te imenice je samo grijesi, bilo u moralnoteološkom smislu ili općenito. To je pogriješio i Hrvatski jezični savjetnik. Taj se primjer duge množine ponovno javlja na istoj stranici „Iza pokrivenoga r može se pisati i e i je…”
5. Na str. 13. pod naslovom Duljenje dvoglasnika navode se primjeri duljenja, što rezultira i pisanjem ije. Zatim se dodaje ova napomena: „Glagoli koji u osnovi imaju riječi mjesto, mjera, sjesti i sjena nikad se ne pišu s ije: …” Ne znam zašto se i to duljenje ne izražava pravopisno? Jesu li u pitanju samo glagoli? Otkud je u to pravilo došla i sjena, a za nju se ne navodi nijedan primjer. Tu se očituje nesklad između pravopisa i pravogovora: Duljenje je samo u izgovoru bez pravopisnoga pokrića kao dosljedne pratnje. To bi bila iznimka pri duljenju dvoglasnika. A gdje ćemo naći sijelo, što svi pravopisi navode kao iznimku iznimke? Zašto bi to uopće bila iznimka?!
6. Na str. 17. stoji napomena:”Malim se početnim slovom piše naziv prazničkoga i blagdanskoga razdoblja: advent, korizma, uskrsno vrijeme, božićni blagdani.” O tom sam dosta pisao u Jezičnim savjetima i u Hrvatskom kršćanskom nazivlju. Nazivi advent (a advenat i došašće?) i korizma su vremena crkvene godine (slično kao godišnja doba). To nije ni blagdan ni praznik, pa ni prazničko i blagdansko razdoblje. Razdoblje je obično veći vremenski odsječak.
7. Na str. 19. pod naslovom Riječi iz poštovanja i počasti navodi se pravilo da se velikim početnim slovom pišu osobne i posvojne zamjenice Vi, Vaš, Vama kad se u pisanome tekstu obraćamo pojedincu. Zašto ne bih mogao to isto poštovanje izraziti pisanjem velikim početnim slovom i množini, distributivno, kad svakoga od njih poštuijem?! Osim toga, nije mi jasno što je poštovanje, a što počast? Isto ili različito?
Nadalje se navode „nazivi vrhovnih poglavara kad dolaze samostalno, bez imena: …” Tu
bi bilo važno istaknuti da to pravilo vrijedi kad mislimo na konkretne osobe, a ne
spominjemo im ime. Pitanje je dokle doseže to pravilo. Pouzdano znam da mnogi to
pravilo primjenjuju na sve kad se obraćaju konkretnim osobama, čelnicima, obnašateljima
službenih dužnosti i sl. Gdje je tu granica?
8. Na str. 21. pod r) navodi se primjer crkva svetoga spasa. Spasa bi trebalo pisati velikim slovom jer se misli na Spasitelja (Krista). Na istoj stranici pod s) govori se o pisanju blaženi i sveti. Tu se navodi primjer blaženi(k!) Nikola Tavelić. On je proglašen svetim 1970. I takve primjere treba ažurirati.
9. Na str. 22. i dalje na više se mjesta spominju jednorječnice i višerječnice. Zanimalo bi me gdje je na tim riječima naglasak i kakav? O tom ovisi po dosadašnjim pravilima piše li se ije ili je.
10. Na str. 27. pod naslovom Glagoli navodi se pravilo: „Kao jedna riječ pišu se: … b) niječni oblici prezenta glagola htjeti: neću, nećeš, neće, nećemo, nećete, neće.” Ispod toga se u napomeni dopušta i rastavljeno pisanje. Na sjednici Vijeća za normu nisam bio za to da se preporuči, propiše samo ne ću. Predlažem da oba rješenja budu jednakovrijedna, ravnopravna. Čestotnost toga pitanja je vrlo mala.
11. Slažem se s autorima Hrvatskoga pravopisa IHJJ da „Pisanje je ili e iza pokrivenoga r nije u pravome smislu pravopisni problem jer do dvostrukosti dolazi u izgovoru.” (str. 13.) U pitanju pravopisnoga rješenja iza pokrivenoga r općenito bih rekao da on uglavnom preporučuje likove sa –re-, malo manje dopušta usporedno –re- i –rje-, a sasvim iznimno propisuje –rje-, što je suprotno Zaključcima Vijeća za normu i pravopisima koji su znatnije utjecali na školsku praksu i udžbenike. Valja ipak znati da se ekavizacija iza pokrivenoga r vremenski podudara s priklanjanjem nekih hrvatskih pisaca ekavici, u skladu s poznatim prijedlogom Jovana Skerlića. Ipak to j npr. u strjelica izgovorno i vizualno učvršćuje vezu s ishodišnom riječi strijela. Stoga bi načelno trebalo dati znatniju prednost likovima s –rje-.
Spomenuo bih još nekoliko pitanja na koja bi trebalo svratiti pozornost:
a) Naseljenost kao kriterij za pisanje druge riječi velikim slovom. Bili brig najprije je bilo ime brijega blizu Zadra, zatim je postalo samostalno naselje Bili Brig, a sad je dio grada Zadra Bili brig. Uzmimo toponim Vučkov dolac. Dolac veliko ili malo? Koliko tu ljudi treba živjeti da bi bilo naseljeno mjesto? Nekad je živjelo puno ljudi. Napokon ostao samo Vučko. Je li to dosta za veliko slovo: Vučkov Dolac? A kad je Vučko umro, prestalo je biti naselje. Moramo li znati je li Vučko živ?
b) Vremenska određenost nekog pokreta, rata, događaja kao kriterij pisanja velikog slova. Netko pjeva pjesmu Hrvatsko proljeće u čast tih burnih zbivanja u nas, u kojima sam i ja sudjelovao. Ponuđeni pravopis propisuje hrvatsko proljeće. Nije li čudno da je pjesma važnija od događaja?!
Zar je Leonardova Posljednja večera (umjetničko djelo) važnija od još umjetničkije,
čudesne Kristove Posljednje večere?! Postoji i
dvorana Posljednje večere.
c) Kako pisati poznati hrvatski Križni put od Bleiburga kući ili u smrt? Kako pisati Bleiburška tragedija Hrvata? Kako umjesto Hrvatska pisati Lijepa naša ili?
d) Hrvatski pravopis IHJJ predlaže Biograd na Moru. I Zadar je na moru, i Šibenik, i Split. Oni ne ističu svoju namornost. Zašto Biograd ljubomorno čuva svoju namornost? To danas nema nikakva smisla. Novigrada ima više, ali Biograd je u Hrvatskoj samo jedan. Ne treba mu nikakva razlikovna odrednica. Treba znati da je Karadžić glavni grad Srbije zvao Biograd. Za razliku od toga naš je Biograd dobio dodatak. Budući da nitko više glavni grad Srbije ne zove Biograd, a ni u Hrvatskoj nema drugoga Biograda osim jednoga jedinoga, koji je, eto, na moru, ne treba mu privjesak na Moru, ni na moru, ni n/m, ni n/M ni kako drukčije.
e) Vijeće za normu je ponekad drjemucnulo, pa je tako npr. prihvatilo načelo po kojem bi se pisalo minhenski, lajpciški, blajburški premda smo i u vrijeme novosadske unifikacije sačuvali münchenski, leipziški, a o Bleiburgu se nije smjelo ni govoriti. Trebalo bi sačuvati izvornost u osnovi barem nekih češćih odnosnih pridjeva izvedenih od imena grada.