Dalmacija će u EU potvrditi svoju iskonsku prirodu

Danas će u cijeloj Hrvatskoj biti velika fešta, a što se Dalmovnice tiče – ima i zašto! Ulazimo u Europsku uniju i, kome krivo, kome drago, slavimo uspješno okončanje jednog procesa koji će, svim mogućim kontroverzijama usprkos, u povijesnim knjigama biti označen kao ostvarenje iznimno važnog nacionalnog interesa.

U metropoli će se, kako je najavljeno, okupiti gotovo sva “politička Europa” s čašama šampanjca u rukama – nazdravit će nam čak i oni, i Europljani i “domaći izdajice”, za koje nam se činilo da u minulim godinama pregovaranja, usuglašavanja i nadmudrivanja baš i nisu bili od velikog aplauza kad je riječ o našem priključenju – ali se u javnosti, svejedno, već danima s političkim figama u džepu kalkulira i prebrojava tko će doći, a tko će, k vragu, upravo danas imati pun kufer važnijega posla; tko će kurtoazno izmaknuti pozivu, a koga, Bože moj, nije trebalo ni zvati.

Neki su se osobito dali impresionirati razlogom nedolaska njemačke premijerke (Karamarkova oporba u tome je vidjela priliku i za političku kapitalizaciju); s naglašenim zanimanjem službena i neslužbena Hrvatska iščekivale su njezina objašnjenja. No, čast svakome, ali neka ipak bude dopušteno kazati da je za večerašnju proslavu − kad se i prijepore može barem na trenutak ostaviti po strani − znatno važnije što će nam reći i rastumačiti omiljeni meteorolog Zoran Vakula nego uvažena gospođa Merkel. Jer, ljudi moji, večeras je naša fešta.

Za optiku Dalmovnice – rubrike prvenstveno posvećene “fenomenima dalmatinistike” – u ovom je trenutku najvažnije sagledati, kažimo to tako, relacije Dalmacije kao regije (premda u administrativnom smislu takva sada ne postoji) prema aktualnom eurounijskom iskoraku naše zemlje, odnosno “propitati” mogućnosti da se u nekom novom “upravnom kroju” Hrvatske i sama etablira kao (uspješna) regija.

Usput budi rečeno, sadašnja je koalicijska vlast relativno nedavno – dok je bila u opoziciji i formulirala svoj, pokazalo se pobjednički, predizborni program – najavila i obećala regionalni državni ustroj s (načelno) pet povijesnih regija, što bi svakako bila i dobra osnova za domaću identifikaciju Dalmacije kao regije za ucrtavanje u europske mape uspješnosti.

Da bi se ta vatra razgorjela, potrebno je naložiti još pun naramak političke volje i konkretnih proeuropskih/proregionalnih poteza – dovoljno je sjetiti se i nekih opominjućih i prilično kiselih, da ne kažemo čak odbijajućih reakcija na nedavno predloženi projekt “Dalmacije kao hrvatske Provanse” uređene prema zahtjevnim europskim kriterijima – ali sad je već posve izvjesno da je s Hrvatskom u Europi, kad noćas bude otkucala ponoć, i Dalmacija u Europi uglavnom gotova stvar.

A prije samo godinu i pol stvar nije tako izgledala, ili barem ne na prvi pogled. Naime, uoči referenduma na kojem su se građani Hrvatske izjašnjavali o (ne)pristupanju Europskoj uniji, jedna je anketa – istina, naručena od “Vijeća za Hrvatsku – NE u EU” – ustvrdila da su upravo Dalmatinci najveći euroskeptici i da, što se njih tiče, Uniji Bog da zdravlja, ali daleko joj kuća.

Prema toj anketi, čak 70 posto Dalmatinaca trebalo je na referendumu zaokružiti “protiv”, no rečena prognoza pokazala se točnom koliko i najava snijega za Svetoga Iliju (20. srpnja) – u sve četiri dalmatinske županije pobijedili su eurofili, najpremoćnije u Šibensko-kninskoj, dok su antieuropejci prevagnuli tek u nekoliko općina, Zadvarju, Prgometu, Lećevici, Bibinju… Pa se Dalmacija tako ipak probudila u Europi, a sad joj slijedi pranje krmelja, puno razbuđivanje i, praktički od sutra, utakmica po novim pravilima: s realnom mogućnošću da se živi bolje i, barem jednako toliko, bez iluzija da će “to bolje” samo od sebe pasti s neba posutog europskim zvjezdicama.

Na kraju krajeva, najveći dobitak od pretežnog dalmatinskog izjašnjenja za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji jest u tome što je Dalmacija i na taj način potvrdila – posudit ću ovdje citat iz jedne od prethodnih Dalmovnica – onu svoju povijesnu, najvjerojatnije i sudbinsku nit svijesti koja stoljećima poučava da se u dodiru s drugima od svoga temeljnog identiteta ni u dobrim ni u zlim vremenima ne može izgubiti ništa, a može dobiti puno; da je stalni dodir s drugima te prožetost spoznajama i iskustvima drugih ljudi i drugih svjetova (stavi prst u more i …) ona uistinu prava, iskonska priroda Dalmacije.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...