Ima ljudi koji vam prođu kroz život i ničim vas ne taknu, ali ima i onih koji ostave neizbrisiv trag i koje zauvijek pamtimo. Teta u vrtiću koju pamte generacije i generacije rođene u ovom gradu, a koja i danas pamti gotovo sva imena “svoje djece” je jedina, jedinstvena i neponovljiva – teta Sonja Medin.
Danas 83-godišnjakinja koja je otišla u mirovinu s punih 35 godina rada u struci u jednom od dva gradska vrtića, onom u vlasništvu bivšeg Jugotankera, a danas Tankerske plovidbe kod Gospe od Zdravlja. Bez obzira na tolike godine zahtjevnog i iscrpljujućeg rada s djecom, teta Sonja se prisjeća kako joj je odlazak u mirovinu jako teško pao. Bila je tužna jer se nije osjećala spremnom “za mirovanje” i osjećala je kako djeci može dati još puno – sebe. Onako iskreno i bez ostatka kao što se davala cijeloga života.
O njezinu radu s djecom u vrtiću sve te silne godine tijekom kojih se nikada nije dogodilo da je zakasnila na posao, danas kaže da su to bila “neka druga vremena”. Uvijek je dolazila na radno mjesto pola sata ranije. O svakom je djetetu vodila svoje bilješke, pisala primjedbe, znala baš sve.
– Rad s djecom je najljepši posao na svijetu. To je nešto posebno. Djeca u sebi nemaju zlobe. Djeca su iskreni mali ljudi koje treba poštivati. Kolegica Anđelka Jadrijević i ja smo radile u smjenama, a u svakoj skupni prosječno smo imale i do 40-tak djece. Trudile smo se da djecu naučimo što više. Često smo priređivale razne priredbe, igrokaze…. Svake smo godine sudjelovali na Cvjetnom korzu, na sletu na Narodnom trgu, u maškarama…. Već tada s djecom vrtićke dobi izvodili smo “Ero s onoga svijeta”. Kostime smo za sve prigode kupovale i šile same, Anđelka i ja, noću. Imale smo dobru suradnju s bivšom tvornicom Borisa Kidriča gdje bi kupile “restlove” tkanina. Jako smo puno radile s djecom i u obrazovnom i kreativnom smislu. Moja su djeca ušla u svaki portun ovoga grada, znali su svaki kamen, odlazili smo na izložbe. Znali su gdje je Trg pet bunara, a gdje su Tri bunara…. Rukama su pipala zemlju u proljeće, koru drva i osluškivala boje jeseni. Imali smo divnu i nezaboravnu suradnju s pjesnikom Lukom Paljetkom, a veliki nam je prijatelj bio i pokojni Branko Stojaković i mnogi drugi – sjeća se teta Sonja.
A, svake godine u rujnu ponavljala bi se ista priča za koju je trebalo imati beskrajnog strpljenja i razumjevanja. Tada bi u vrtić dolazila nova generacija djece pa teta Sonja ne zna koliko je suza i nosića obrisala, koliko je riječi utjehe izgovorila.
I zato i danas, generacijama Zadrana slučajni susret s tetom Sonjom je uvijek nešto više…..To je utjeha, smijeh, ljubav i povratak u djetinjstvo u kojem je ona imala posebno i nezamjenjivo mjesto.