Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta iz redova njemačkih socijaldemokrata, u razgovoru s novinarima nekoliko hrvatskih medija u utorak u Strasbourgu poručio je da se Hrvatska, poput drugih zemalja, može upuštati u rasprave s Komisijom, ali jednom usvojena zajednička pravila Hrvatska mora prihvatiti.
Krši li Hrvatska europska pravila već na samom početku svog članstva, s obzirom na jačanje razmirica između Hrvatske i Europske komisije oko europskog uhidbenog naloga?
Prerano je reći. Vidim da postoji razlika u interpretaciji, no jedno je jasno – Komisija mora provoditi pravila, a Hrvatska ih mora prihvatiti. Ponavljam, Hrvatska ili Britanija, Njemačka ili Francuska – na kraju, jednom usvojena zajednička pravila moraju se usvojiti i prihvatiti. Hrvatska u EU mora poštovati pravila EU-a i uvođenje europskog uhidbenog naloga bit će obavezno za Hrvatsku, kao što je slučaj u svim ostalim članicama.
Dopuštate li mogućnost da između Hrvatske i Europske komisije postoji neslaganje oko interpretacije tog pitanja? I neke druge zemlje imaju razmirice s Komisijom.
Da, to nije specifičan slučaj Hrvatske, postoje neslaganja između Komisije i drugih zemalja, poput Francuske ili Mađarske. To je normalno, ali na kraju postoje zajednička pravila koja su obvezujuća za sve. Ovo nije pitanje jedne jedine vlade. U Vijeću, kao i u pregovorima između Vijeća i Europskog parlamenta, običaj je da svaka zemlja iznese svoje argumente i preduvjete, ali na kraju su zaključci i direktive koje usvoji Parlament obvezujući za sve. Da budem iskren, moj je osjećaj da ne postoji niti jedno pitanje između Hrvatske i EU koje ne može biti riješeno.
Dakle, na strani ste Komisije, držite da je Hrvatska u ovom slučaju u krivu?
Ovisno o pojedinim slučajevima. Ukoliko govorite o nekom pojedinom slučaju, neću se izjasniti o tome jer to nije na meni. Ali ako Hrvatska ima rezerve u pogledu uhidbenog naloga, ona tu nije usamljena. Znate i da Ujedinjeno Kraljevstvo nastoji istupiti iz suradnje u području pravosuđa i policijskih poslova, uz opravdanje da to nije u skladu sa zajamčenim građanskim pravima i slobodama. Dakle, Hrvatska će se uključiti u raspravu s Europskom komisijom, ali to neće biti jedinstveni slučaj. Postoje i druge zemlje s problemima.
Što se tiče koncesija za javna poduzeća, čega se Hrvatska mora odreći u korist privatnog kapitala? Neki ekonomski analitičari u Hrvatskoj kažu da je djelomična privatizacija u sektoru električne energije samo početak i da će s ulaskom u EU i ostali sektori, poput vodoopskrbe i nekih drugih, biti djelomično privatizirani.
To pitanje mora se postaviti u dva šira konteksta. Prvi je konkurentnost za unutarnjem tržištu EU-a s ciljem izbjegavanja monopola. Zato je smisleno i značajno otvaranje pristupa konkurenciji, ali istovremeno ne smijemo sve podvrći pravilima konkurentnosti. Postoje elementi javne nabave koji bi mogli i, po mom mišljenju, trebali ostati u rukama regionalnih i lokalnih vlasti. Moja pozicija je jasna: osigurati građanima vodu. Upravljanje lokalnih i regionalnih vlasti sigurno je bolje nego ono u velikim kompanijama. Pristup vodi, usput budi rečeno, trebao bi imati svatko, a njega najbolje osigurava država i javne institucije. Zato sam se protivio zakonu koji smo ovdje na kraju usvojili, prema kojemu gradovi, primjerice, smiju krenuti u privatizaciju vodnog sektora, ali to ne moraju učiniti. Moje 11-godišnje gradonačelničko iskustvo govori mi da građani ne žele živjeti tamo gdje je opskrba vodom privatizirana.
Druga je stvar to što Europska unija, po pitanju energije, nastoji biti sve neovisnija o dobavljačima nafte i plina iz, primjerice, sjeverne Afrike ili Rusije. Umjesto da postanemo ovisni o jednom ili dva dobavljača, prednost je imati različite dobavljače. Istovremeno, ulaganje u obnovljive izvore energije i u proizvode s niskom potrošnjom energije najviši je prioritet EU-a. Energetska sigurnost EU-a veoma je delikatna i važna, to je golema politička odgovornost. Pritom, članice EU-a trebale bi izbjegavati igrati jedne protiv drugih u pitanjima koja se tiču energije. Tu Europska unija mora imati veliku ulogu.
Kakav je vaš stav o potencijalnom uvođenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u hrvatski Ustav? Europski parlament traži od Komisije nacrt europskog zakona protiv diskriminacije LGBT osoba.
Države članice EU-a imaju različite ustave. U nekima je brak definiran kao zajednica muškarca i žene, a u nekima, poput ustava moje zemlje, obitelji i brak su pod specifičnom zaštitom države. Sada naš Vrhovni sud mora interpretirati što brak jest – njemački federalni sud upravo je presudio, ne kao ustavno pitanje, već pitanje diskriminacije u području poreznih zakona, da gay parovi moraju imati isti tretman kao i heteroseksualni. Dakle, interpretacija je prilično jasna. Postoje homoseksualne obitelji i parovi i njihova zakonska zaštita veoma varira od zemlje do zemlje. Koja je uloga EU-a? Mi imamo Povelju o temeljnim pravima, a sve što usvoji jedna zemlja članica mora biti usklađeno s tom poveljom. Mislim da su antidiskriminacijske odredbe prilično jasne, ali moramo imati i dodatna pojašnjenja, čak i u slučaju referenduma – je li on usklađen s Poveljom. No to je toliko delikatno pitanje da bih zamolio da prihvatite da nemam spontani odgovor kao predstavnik institucije. Moje osobno mišljenje je apsolutno jasno – živimo u 21. stoljeću, a probleme 21. stoljeća nećemo riješiti stavovima 19. stoljeća. Mislim da trebamo prihvatiti činjenicu da postoje različiti životni stilovi i različiti okviri u kojima ljudi žele biti sretni. Osobno, prihvaćam različite životne stilove.
U posljednjoj fazi pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji, Island je odlučio reći Uniji ‘ne’. Britanija je najavila referendum o članstvu u EU, a odande je stigla i poruka Hrvatskoj da ulaskom u EU radi pogrešku. Kako to komentirate?
Island ima novu vladu, koja se protivi nastavku pregovora o članstvu u EU. Moramo čekati – ja do danas nisam primio službenu obavijest da su pregovori s EU završeni. Europska vrata otvorena su za Island, ali niti jedna zemlja nije obvezna ući u EU, to je slobodna odluka koju donose islandski narod, parlament i vlada. Što se tiče potencijalnog izlaska Velike Britanije iz EU, to je zasad veoma teoretsko pitanje. Premijer Cameron otvorio je diskusiju i poručio vlastitim ljudima da će održati referendum 2017. Ali svi znaju da su prije toga, 2015. godine, izbori. Dakle, ja pitam: premijer koji svojoj zemlji obećava referendum, ali prvo morate opet za njega glasati – što je njegov cilj, referendum ili reizbor? Mislim da to nije baš vjerodostojno. Moje je mišljenje da to ostaje teoretsko pitanje i da će velika većina Britanaca, ako se pred njima nađe izbor otići ili ostati u EU, odabrati ostanak.
Ne mislite da to što je obećao referendum nakon izbora signalizira da računa na to da je izlazak Britanije iz EU prihvatljiv?
Po prvi put, Lisabonski ugovor predvidio je mogućnost da neka zemlja izađe iz EU-a. A to nije predložila Britanija, nego zajednica drugih zemalja. Mi smo otvoreno društvo, otvorena federacija suverenih država u koju je moguće ići i iz koje je moguće izaći. Na Britancima je sada da odluče hoće li ući ili izaći. Moj osjećaj je da je cijela rasprava više reakcija Davida Camerona na desničarski dio njegove vlastite stranke. Otvorio je Pandorinu kutiju koja omogućava Stranci za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva da postane prava politička snaga. A poruka takvih ljudi je da sami mogu bolje, da ne trebaju druge u Europi. Mislim da je svima jasno da to nije moguće. Ideja koja stoji iza EU-a, da zemlje i nacije surađuju kroz zajedničke institucije jer znaju da smo jači zajedno nego pojedinačno, neosporna je za ogromnu većinu državljana. Tako je i u Hrvatskoj. Pitanje je trebamo li odustati od ideje Europske unije ili Uniju reformirati. Ja sam za ovo drugo.
Što Europska unija zapravo može učiniti oko američke špijunske afere, u kojoj se spominje i priskuškivanje ureda EU-a u Washingtonu? Može li EU uopće stati tome na kraj?
Prvo nam treba objašnjenje. Zvao sam američkog veleposlanika pri EU i rekao mu da je to sasvim neprihvatljivo. Naravno da SAD imaju pravo na mjere protiv terorizma i pritom su mjere tajnog nadzora nužne. Tu nema sumnje. Ali moj je osjećaj da se u uredu Europskog parlamenta u Washingtonu, ili u zgradi Europskog vijeća u Bruxellesu, ne pripremaju teroristički napadi. Zašto su, dakle, postavili mikrofone i prislušne uređaje? Što možemo učiniti? Mnogo ljudi ovdje zatražilo je trenutačnu suspenziju pregovora o slobodnoj trgovini između EU-a i SAD-a, kao i drugih sporazuma vezanih uz osobne i bankovne podatke. Nisam sklon to učiniti, ne prebrzo, ali ne mogu isključiti da ćemo prije ili kasnije o tome imati raspravu. Raspravljamo o europskoj direktivi o zaštiti podataka i trebali bismo je usvojiti što je prije moguće i uvesti europska pravila u pregovore s SAD-om. To bi bila učinkovita i smislena mjera.