Tri dive – Radojka Šverko, Gabi Novak i Tereza Kesovija sinoć su počastile zadarsku publiku svojim bezvremenskim hitovima, podsjetivši još jednom na vrijeme koje je veličalo samo glas i glazbu. Svojim nastupom još su jednom opravdale epitet diva, priredivši glazbenu večer za pamćenje. U sklopu koncerta razgovarali smo s Radojkom Šverko, divom koja je svojim glasom osvojila cijeli svijet. U razgovoru se osvrnula na početak zajedničke turneje, poneke teške životne trenutke, današnje stanje na estradui ali i na to zašto već godinama nije održala ni jedan solistički koncert u Zadru.
Sjećate li se kad ste se po prvi puta sve tri našle na istoj pozornici i zapjevale?
– Na prvom zajedničkom koncertu smo bile u Dubrovniku prije dvije godine, isto kao Tri dive. Bilo je to nakon otvaranja ceremonije Dubrovačkih ljetnih igara. Inače je običaj da ljudi nakon te ceremonije odlaze sa Straduna i zauzimaju pozicije s kojih godinama sa svojom djecom, mama, tatama i nonama gledaju vatromet. Nakon toga se ljudi najčešće razilaze, pogotovo oni koji su došli sa djecom. Bile smo u strahu jer nismo znale hoće li nam se itko uopće vratiti na Starudun. Međutim dogodio se onaj neočekivani obrat, da smo mi imali na Stradunu još više ljudi nego prije. Sve one pozicije koje su prije glumci imali tada je publika zauzela. Bilo je tu stranaca, domaćih, mlađih i starijih. To na je, mogu reći, dalo vjetra u leđa. Možda ne nama toliko, koliko je dalo našoj mladoj menadžerici Katarini Komarici koja nas je i okupila. Zahvaljujući njoj smo i u Arsenalu.
Jeste li se odmah sve tri složile s idejom o zajedničkoj turneji?
– Ne. Bilo je na početku malo razmišljanja. Mislim, svaka od nas održava i solističke koncerte, ja još održavam sakralane programe i uvijek sam na putu. Čak sam pomislila, bilo bi lijepo da me taj Dubrovnik nakon svih tih ratnih godina ugostio solistički, a ne u kombinaciji s još dvije dive. (smijeh) Međutim što su više odmicai ti naši koncerti i nizali se gradovi, sve više smo dobivale krila. To se i u publici osjeća. Na naše koncerte dolaze gospođe koje su otprilike naše dobi ili starije, ali ima i mlađe publike koja dolazi, moram priznati, iz čiste znatiželje. Ti naši koncerti nemaju onu poruku koju imaju današnji koncerti popularnih pjevača.
Kakvu poruku šalju koncerti današnjih pjevača?
– Treba izgledati besprijekorno, treba imati savršenu liniju, treba obući kostim koji će maksimalno otkriti tijelo, po mogućnosti lijepo tijelo, popeti se na štikle od 12 do 15 centimetara i izvoditi – nešto. Međutim, usudila bih se reći da je to najmanje glazba, to je nekakav performans kojeg bi ja, recimo, stavila u nekakve noćne barove, onog tipa kakvi su nekad bili. S tim da bi još nadodala. Nadodala bih mnogima još jednu štangu pa da se vrte oko nje i da ulaznice budu strašno masne i paprene tako da te cure stvarno zarade novce. To ne govorim iz nikakvog “jala”, to govorim jer se toga toliko nakotilo u našoj branši da se pitam što će to ostati na estradi kada se mi povučemo , što će se uskoro dogoditi jer su godine imperativ. Ne mogu da se ne pitam “što će ostati”.
Da bi stvari bile još smješnije, pogledajte tko sve dobiva status umjetnika, danas. To je status koji nosi gospođa Gabi Novak, Tereza Kesovija, Josipa Lisac i drugi. To je sve skupa svedeno na jedan zajednički nazivnik i protiv toga, kada me se pita, imam itekako što reći jer ne odobravam takvo stanje. Voljela bih da je drugačije jer imamo talentiranih ljudi, djece koja pjevaju, razvijene raspone glasa, imamo gazbenike po tim nekakvim periferijama. Ima baš u Gospiću jedan dječak od 12 godina koji tako lijepo svira klavir, ali za njega itko ne zna. Vjerujem da i u Zadru ima djevojaka i mladića koje, naprosto, genetska kompinacija tjera se vokalno izražavaju, da budu glazbenici. Ali pitanje je na koje načine će oni zauzeti svoje mjesto i što će ih sve pratiti na tom njihovom putu.
Postaje li s godinama sve teže izabrati pjesme koje će te ponuditi publici na koncertima, obzirom da se uvijek stvara novi glazbeni materijal?
– Ne biste vjerovali, ali ne. Mene zadarska publika nije imala priliku doživjeti u punini svega onoga čime se sve ja bavim. Zadnji put sam u Zadru nastupala sa klasičnim programom, sakralnim u crkvi. To je nešto što uistinu volim raditi jer tu nema onih imperativa oko izgleda bitan je samo glas i glazba. Ja imam strašno veliki glazbeni repertoar. Možda sam si baš zato i zagorčala tu moju prisutnost na sceni jer ljudi su zbunjeni, sad je klasična glazba u pitanju, pa sakrala, pa filmska, jazz, pa je vani, pa surađuje s orkestrima i tako dalje. Ali i u toj mojoj atipičnosti se mogu pohvaliti da sam snimila puno različitog materijala koji se uopće nije vrtio. Jednostavno nisam bila umrežena u tim medijskim strukturama.
Svi ostali pozivi da se u Zadru predstavim sa svim svojim vokalima su bili bezuspješni. Nije važno, radila sam drugdje, ali kad samo već u Zadru mogu to i reći.
Koji razlog je bio da niste mogli dogovoriti solistički koncert u Zadru sve ove godine
– Ne znam! Ja vjerojatno nisam toliko medijski interesantna. U Zadar sporadično znam doći samo u posjet mom dragom prijatelju Pinu Dujeli.
Da svoj život možete opisati kroz jednu pjesmu, koji bi naslov nosila?
– Mislim da bi to bio tekst od gospodina Zvonka Špišića koji je inspiran jednim ne tako lijepim periodom mog života, a koji je u razini teksta “Suze za zagorske brege”.
Što Vam još, u glazbenom smislu, nedostaje?
– Da smršavim nekih 30-ak kilograma i da se vrtim oko štange. (smijeh) Vrlo bi se oraspoložili da iz prikrajka možete slušati što nas tri znamo pričati. (smijeh)
Koja od vas tri ima glavnu riječ?
– Nijedna. Bilo je tu u početku nametanja, ali vrlo brzo smo to utihnuli i sveli na zajednički nazivnik i vrlo dobro funkcioniramo. Unatoč prognozama da ćemo se počupati već na drugom koncertu to se nije dogodilo. (smijeh)