Odzvonilo isplati mirovina na ruke, pa će u ropotarnicu povijesti, zapravo u “penziju”, otići jedan od najstarijih oblika predaje novca krajnjem korisniku. Ti meni potvrdu i “šuške”, ja tebi nagradu za uloženi trud – slovilo je pravilo u odnosima donositelja i primatelja.
I oboma su se smijali brci, iako su u nekim slučajevima poštari morali višesatno pješačiti kako bi stigli do stranke, no znali su da neće otići praznih škašela. Ali toga više neće biti. Nego će lijepo s vrha Velebita i Dinare starci od devedesetak i koju godinu morati nekako do prve pošte, koje se također svakodnevno ukidaju, ne bi li dobili svoju “crkavicu”. Ili će morati postati klijent banke koja će mu isporučiti “plastičnu karticu”, odrediti čuveni PIN i masno naplatiti troškove poslovanja.
Možete li zamisliti barbu koji je do jučer otiskom prsta ostavljao svoj identifikacijski kod kako stoji ispred bankomata i čeka mirovinu. Ali iz “kašete” se ne čuje prepoznatljiv zvuk poštareva motorina, niti ima glasovnih poruka, nego piše, a čovjek nepismen!
Ma, može biti i dobar poznavatelj brojki i slova, međutim, ništa mu neće pomoći kad na ekranu osvane: “Zaokružite iznos na dvjesto kuna!” A njemu socijala 168 kuna.
Druga je opcija plaćanje usluge pošti, koja sigurno neće biti milostiva. Jer kad izračunaju troškove usluge, možda ih mirovina i ne uspije pokriti.
Čudno da se nitko nije dosjetio da ti isti umirovljenici moraju posjedovati računalo i da sami vrše internetsko bankarstvo. Koja bi to tek ludnica bila. Odmah mi pada na pamet moja punica, koja je informatički pismena i na računalu igra briškulu i trešete.
I kad počne gubiti zna zavikati: “Krade, krade, ovo nije pošteno!” Možete zamisliti što bi sve izgovorila da joj zbog pogrešnoga PIN-a maznu mirovinu!?