Ljudske priče, vrlo često, nemaju sretan kraj. No, da to ne mora uvijek biti tako, da iznimke postoje dokaz je i čitateljica Marija Kraljević – Zeljko, koja je s nama odlučila podijeliti svoju potresnu priču.
Jedno pitanje koje ima milijun odgovora a ni jedan nije pravi, niti krivi. Puno je pitanja zašto? Ne znam odgovor ne znaju ni oni koji bi mi ga trebali i dati.
Jer ako si trudan 10 tjedana i ležiš dva i pol mjeseca u iščekivanju, i nadi da će ova put zaista biti ok. Pošto sam već imala dva spontana – missed kako to liječnici zovu. Mislim da su to ime izmislili da im bolje zvuči. Odem na rutinsku kontrolu koja još nije ni trebala biti al’ ja imam taj osjećaj da moram otići.
Već sam pomalo luda od osjećaj da „moram“. I stvarno na tom rutinskom pregledu koji je trebao biti nešto posebno jer moj muž dosad još nije vidio bebicu i čuo srček ( pošto sam do tada cijelo vrijeme ležala u bolnici). Kad ono nastade muk,vidim doktoričino lice kako se bora i oči joj postaju krupnije od suza. Znam opet znam po treći put da nešto nije u redu i dok ona izgovara žao mi je ali srce vaše bebe više ne kuca.
Ja se gušim u grlu i u prsima me steže sve jače i jače mislim da će mi srce pući. Opet pitanja zašto i kako? Ali nitko nezna, mojoj bebi srce više ne kuca. Nažalost sva procedura mi je poznata od prijema u bolnicu do uspavljivanja (anestezija) dok me vode u salu ja se krstim molim i nabrajam sestrama šta će da mi sve od injekcija dat kada izađem iz sale, da me barem tijelo manje boli. Nedavno sam čitala jednu sličnu priču ovoj mojoj.
Tema je ista, različiti opisi nadahnuta njome Martina Mlinarić – Sopta ona opisuje, kako svaki dan u nebo ode po par grašaka. Ona naziva graškom tu malu bebu (valjda joj je tako lakše) kao i meni. Jer kada ti doktori kažu (moj prvi ginekolog koji i da mu ime spominjemo nije zaslužio, jer kad nemaš dušu šta će ti ime) – to nije beba to je embrij. Nisu to ni embriji ni fetusu to su bebe, živa bića od prvog dana.
Mislim da jednoj majci (koja je to trebala biti) ne možeš to tako opisivati, ne samo da me iskeritiraju to me ne boli ni najmanje. Nego svaki put ostružu srce skupa sa maternicom. To je najveći problem što ne znaju, pa ljudi zaboga kiretaža – čišćenje nije odeš izvadiš zub i prođe za dva dana. Jer vjerujte ovo ne prolazi niti ikada hoće. Samo vrijeme prolazi…
Trebalo bi nam više ginekologa, kao što je moja sadašnja. Znam da nije etički ali moram je spomenuti Dr. Tatjana Barišić (KBC Mostar), jer ona je žena sa srcem i dušom. Ona vjeruje baš kao Martina i ja, da to jedno maleno zrno graška nije nevažno jer ono proklija i postane ČOVJEK.
Marija Kraljević – Zeljko