Problem većine parova je taj što ulaze u ljubavni odnos prepuni očekivanja o tome kakav taj odnos zaista mora biti. Time ga već na samom početku definiramo u našim glavama i na vanjskom planu tražimo potvrdu u obliku osobe koja će sve to ispuniti. U našim dubokim maštanjima i manifestacijama naručujemo, kao od Djeda Božićnjaka, kakve karakteristike i osobine ta osoba treba ponijeti sa sobom u naš odnos.
Sve je zapravo zadano: kakvo bi trebalo biti naše uzajamno ponašanje, kako se treba osjećati i što treba dobivati ona, koliko mu prostora trebamo ili ne trebamo ostavljati, što su prioriteti, što se radi zajedno, što je ispravno, koliko često trebamo biti intimni itd?
No prije nego što smo postavimo ‘pravila igre’ trebamo se zapitati odakle nam zapravo te potrebe i ideje?
Neke od tih projekcija najčešće su miljama udaljene od naših stvarnih potreba i motrišta jer smo svi obilježeni različitim obiteljskim, društvenim i odgojnim obrascima te zapravo programirani po nečijim tuđim normativima. Ne znamo i ne poznajemo našu stvarnu bit pa je samim time i ne uspijevamo razlikovati od utjecaja i inputa sa strane – takozvanih normativa ili receptura.
Možda nas i ne smeta to što je upravo naš/a partner/ica uživao/la u ludom izlasku sa svojim društvom do ranih jutarnjih sati i zapravo nam je drago ostati malo samima sa sobom u miru, čitati ili uživati na bilo koji način. No crv sumnje uzdigne svoju glavicu u kojoj je programčić linkan na kolektivnu svijest, iskustva drugih, TV novele ili tabloidne natpise. Pali se crveno svjetlo: ‘A ne, ne! Čekaj, stani…’.
Naš mentalitet ne prihvaća činjenicu da ljudi mogu biti vrlo odani partneru, poštovati ga i imati dubok i intiman odnos s njim te istovremeno uživati u druženju s drugim ljudima, dijeliti vrijeme i interese s njima. Taj koncept po kojem nam je samo jedna osoba ‘bog i batina’, koja nam jedina može i mora davati sve što nam treba zapravo je passé, neodrživa, lažna i opterećujuća za oba partnera. Stoga i ne čudi to što se mnogi ne odlučuju na klasično partnerstvo i što se prema nedavno provedenoj statistici raspada
svaki treći brak u našoj zemlji.
Ljudi zapravo nisu povezani sa svojim partnerom, mužem ili ženom, nego se određuju u odnosu na kolektivne obrasce i boje se da će u odnosu izgubiti sve ono što su postigli gradeći svoj identitet, svoja stajališta, svoje principe. Ako izdaju principe, zapravo će izdati sami sebe, ne uviđajući razliku da su čovjek i njegovi principi dva različita pojma. Principe odabiremo i stvaramo sami pa ih s obzirom na to možemo po potrebi mijenjati i modificirati. Budući da je sve tijek i promjena, držati se starih i okorjelih koncepata znači biti sputan starim identitetom i trošiti puno životne energije kako bi se dokazalo nešto što je daleko od naše biti. To naravno ne znači da trebamo mahnito odbaciti i odreći se svojih principa, osjećati krivnju zbog njih i osuđivati ih. Treba uvidjeti da smo sagrađeni od elemenata koji se stalno mogu nadograđivati. Taj dio nas stalno nešto gleda, zbraja, stalno je u deficitu, gleda hoće li ga što zaskočiti, hoće li ga tko ili što destabilizirati, namagarčiti… i to potiče strah od predaje koja je jedini smisao i bit partnerstva.
Pitajmo se prihvaćamo li osobu uistinu takva kakva ona jest, znamo li je slušati, čujemo li je uopće, kako se odnosimo prema njoj, je li nam ona uistinu bitna ili je li bitno to da nam služi kao robot i zadovoljava nas kao ukras? Kritiziramo li je, omalovažavamo, vrijeđamo… jesmo li velikodušni ili sitničavi prema njoj? Znate li onu konzumerističku – ‘minimalan napor uz maksimalan učinak’. Ljudi nisu stvar koja se kupuje u dućanu na akciji, jer kao takvi imaju kratak rok trajanja, što nije istaknuto na pakiranju pa se možete vrlo lako iznenaditi i razočarati. Reklamirati takav proizvod možete isključivo sebi samima.
Problemi nastaju kad ljudi samo žele biti voljeni, posjedovati savršene ljubavnike i partnere, a da se ne pitaju koliko sami prihvaćaju i pružaju ljubavi drugoj strani. Ne bave se pitanjima tko je zapravo osoba kraj njih i ne slušaju što ona ima za reći. Naša nesposobnost da volimo druge naviše se očituje u maltretiranju i omalovažavanju drugih ljudi pozivanjem na svima poznata moralna ‘prava’ i ‘obveze’ u odnosu, nesvjesni svojih ‘dužnosti’ koje ne bi trebale biti dužnosti, nego izraz ljubavi drugoj osobi. I tu dolazimo do problema. Ljudi ne znaju jedni drugima pokazati ljubav. Jednostavno ne znaju kako se to radi. Nisu u dodiru s njom i boje je se isto toliko koliko strahuju sami od sebe jer nisu u dodiru sa svojim najdubljim bićem i ne poznaju ga. Tek kada upoznate esenciju sebe moći ćete upoznati te bezuvjetno voljeti svoga partnera.
Ljubav prema samom sebi temelj je za partnerstvo/vezu. Pustite priče: ‘o, ja… ja ovo, ja ono… ja sam kupio cvijeće, ja sam pozvala na večeru, ja sam učinila ovo ili ono’. Pokloni su izlika za darivanje, a s druge strane darovati i davati treba znati. Treba znati kako tim činom prenijeti energiju, pažnju drugoj osobi, bili to pogled, osmijeh, poklon ili riječ ili živjeti život s njom. To od nas traži angažman i susret sa sobom da bi cijela stvar bila autentična… Autentična… Ups!!! Kako sad to?
To ćemo znati onda kada proučimo tu energiju koju imamo u sebi. Kada je upoznamo i znamo se njome koristiti i upravljati. Kada zavolimo to biće i oslobodimo ga ograničenja i manipulacija, kada se osjećamo ugodno i udobno u sebi. Tada će i ta druga osoba (partner) biti puno manje neizdrživa i opasna. Kada će to biti? Kada ćete krenuti putem ljubavi? Možete već danas. O tome svatko odlučuje sam.