Hrvatska je problematičan susjed. Tako je, nimalo diplomatski, slovenski šef diplomacije Karl Erjavec prije nekoliko mjeseci ošinuo prvu susjedu kad je, po tko zna koji put, opet nastao problem oko rješavanja pitanja Ljubljanske banke. Izjava se može objasniti ljutnjom, no nije potpuno u krivu. Jedna po jedna, s popisa država na koje Hrvatska može računati, ispadale su Njemačka, Slovenija, Mađarska, Češka, a sad i Italija, nakon što je premijer Zoran Milanović preduhitrio potvrdu talijanske vlade da će sastojci za izradu kemijskog oružja biti prekrcani u nekoj od njihovih luka. Do prošle nedjelje Talijani su znali da je njihova ministrica ponudila luku za prekrcaj, ali je također rekla da kemikalije neće dotaknuti talijansko tlo.
Nakon izjave Milanovića, jednako su ljutito reagirali i diplomati i javnost, svaki u svojoj domeni. Usto, na listi nedostaju uobičajeni sumnjivci – Slovenija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina. Gledajući unatrag, na kraju pregovora o pristupanju Europskoj uniji i potpisivanja Pristupnog sporazuma prije dvije godine, Hrvatska je gospodarila jako dobrim kapitalom veza sa stranim državama i njihovom podrškom. No on se počela topiti. A razlozi zaoštravanja odnosa velikim su dijelom u suštini bez sadržaja i bez političkog ili diplomatskog promišljanja. Hrvatska je prije dvije godine bila privlačna mlada. U nju su Bruxelles, ali i SAD, polagali velike nade i bili spremni honorirati pomoć. I Hrvatska je samu sebe vidjela kao – bio to oksimoron ili ne – moćnu državicu. Naravno da se ni tada Hrvatska nije mogla mjeriti s velikim igračima, ali joj je pripala – točnije, sama ju je zaslužila – uloga stabilizatora i europeizacije regije. Zemlja model – od rata, preko korupcije i izgradnje institucija do europskih standarda. Uostalom, u to su vrijeme u Hrvatsku gotovo svakog tjedna stizali strani šefovi vlada ili država. Čak i novinarski ih je bilo teško pratiti.
– Svi nas dolaze pogledati kao da smo čudo – govorili su kroz smijeh domaćini.
Hrvatska – slučajna država?
Poruke s tih sastanaka zaista nisu bile revolucionarne, više kurtoazne, no osjećaj je bio vrlo ugodan. Bio je to trenutak kad je svima bilo jasno da ga se mora zgrabiti. Bez iluzija grandioznosti, ali i bez tako čestog potcjenjivanja vlastitih snaga i značaja, Hrvatska je tada zaista bila u prilici osigurati strateški važnu poziciju.
Da će nedugo nakon toga zaiskriti i s Njemačkom, što nitko nije očekivao, dalo se naslutiti za Milanovićeva posjeta Berlinu kancelarki Angeli Merkel u proljeće ove godine. Iako je u Hrvatskoj odjeknula izjava da je Hrvatska slučajna država, u Njemačkoj su pak mediji prenijeli Milanovićeve riječi kako vidi razvoj Hrvatske zasnovan na korištenju strukturnih fondova EU, ali i da Hrvatska nije konsolidirana država te da ne kontrolira rashodnu stranu proračuna. Nijemci su čuli: Uzet ćemo vaš novac. I dok su se analitičari u Hrvatskoj pitali “Zašto je premijer to uopće išao govoriti?”, što je pitanje koje se kasnije iznova ponavljalo, u Njemačkoj je nakon toga krenula antihrvatska kampanja po medijima, s naslovima poput: Hrvatska, grobnica njemačkog novca. Kulminiralo je već notornim promjenama Zakona o europskom uhidbenom nalogu, što je – ma kakve bile namjere hrvatske strane, koje do sad nisu jasne – udarilo po Njemačkoj, odnosno po ignoriranju uhidbenog naloga za Josipa Perkovića. I tu se vladajući (HNS se ogradio od lošeg zakona) nisu mogli pravdati političkim utjecajima opozicije na Merkel. I sestrinski, njemački SPD, jednako je bijesno reagirao. Spirala međusobnih ignoriranja i poruka se nastavila kad je Merkel propustila proslavu ulaska EU u Zagrebu, ali i tri dana kasnije, u Berlinu. Gotovo nezapaženo je prošla vijest da premijer Milanović nije otišao – iako su nam njemački izvori rekli da je najavio pa otkazao – na njemačko-francuski summit o nezaposlenosti mladih samo tri dana nakon punopravnog članstva. U Berlinu je, uz čelnike država EU s rijetkim iznimkama te čelnicma Unije, stajao ministar rada Mirando Mrsić. Na drugi dio summita, u Parizu, ipak je otišao premijer. Poruka koju su primili Nijemci bila je jasna. Neki su analitičari tada govorili da Merkel nije kraljica pred kojom ničice treba padati. Naravno da nije, ali inatiti se Njemačkoj, bez konkretnog razloga ili koristi, jednako je indikativno za karakter neke vlade ili njezina čelnog čovjeka. Uostalom, sam sukob s Europskom komisijom pokazao se, kao što je većina znala, beskorisnim. Hrvatska se morala povući.
U trenutku ulaska u EU bilo je važno uhvatiti prave pozicije. Višegradska skupina, neformalni srednjoeuropski savez koji čine Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska, nastojala je utjecaj proširiti i na Sloveniju i Hrvatsku. Ne treba olako odmahnuti rukom na poziv te skupine, što je jako dobro znala ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, Uostalom, taj Savez u Europskom vijeću ima jednak broj glasova kao Njemačka i Francuska zajedno, zbog čega je važno imati i s njima zajedničke političke interese. Ulazak Hrvatske u EU čekali su s nestrpljenjem. Kako nam je tada rekao mađarski ministar vanjskih poslova Janos Martonyi “hrvatski ulazak u EU donosi potpuno novu situaciju jer će središnja Europa ojačati unutar Unije”. Uz politički, apostrofirao je i ekonomski interes.
– Projekata ima mnogo, u poljima energetike, infrastrukture, autocesta, željeznice, graničnih prijelaza – kazao je tada. No suradnja s Višegradskom skupinom pomalo je zamirala, da bi je dodatno načeo sukob s Mađarskom i Češkom.
A upravo su sve te države bile ključne u završetku pregovora s EU. Kad je Mađarska preuzela predsjedanje EU-om, početkom 2011., stvari su se pokrenule. Na početku je bilo skepse, najavili su da će proširenje biti jedan od prioriteta, ili – kako su zvali – stupova predsjedanja, no nikad se ne zna. I drugima je Hrvatska bila visoko na agendi pa ništa. Mađarski premijer Viktor Orban uskočio je u ključnom trenutku, uostalom, nakon njegova susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel stigla je javna podrška Hrvatskoj, u trenu kad su se svi pitali što je s Njemačkom, zašto se toliko drži po strani. Europa je bila zatvorena u sebe, okupirana krizom, proširenje i nije bilo najvažnija stvar na svijetu. Orban je stisnuo, Mađari su – kao na traci, organizirali pristupne konferencije. Poljska, koja je od njih preuzimala predsjedanje, bila je spremna prvog dana organizirati konferenciju da Hrvatska stigne ljetni rok, ali je Mađarska posao obavila savršeno. Mada su Milanović i Orban međusobno dobro komunicirali, odnosi su narušeni zbog spora Ine i MOL-a. Uhidbeni nalog za šefom Mola Zsoltom Hernadijem razbjesnio je Mađare. Sklisko je to tlo, ali isto onako kako neki smatraju da “kako se Njemačka uopće usudi tražiti Perkovića” te “bi li tražila izručenje bivšeg šefa izraelske tajne službe”, čuli su se glasovi među diplomatima da “se moglo i bez uhidbenog naloga”. No sudska je vlast neovisna, uhidbeni nalog je odaslan, ali ono što je sada – prepucavanje koje je nastalo iz pregovora Vlade i MOL-a – stvara dodatne napetosti. Također, referendum koji će – bude li ga i prođe li – podići minimalni postotak zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina da im se osigura jezik i pismo sa 30 na 50 posto, ostavio bi i Mađare u Hrvatskoj bez prava na jezik. No ne samo njih.
Manjine nisu samo Srbi
Pozitivan ishod pomeo bi sve manjinske jezike iz Hrvatske, izazvao sukob Hrvatske s brojnim državama, a smanjenje prava manjina, koja su sada na visokoj razini, naštetio bi međunarodnom ugledu Hrvatske, govore nam diplomati država čiji pripadnici žive u Hrvatskoj. Ne samo Srbija, već i Italija, Mađarska, Češka, Slovačka,… sve one ozbiljno prate što se događa u Hrvatskoj. I reagirat će, ako bude trebalo.
I bez referenduma, Češka je već u jednom trenu planula na Hrvatsku, što se vidjelo iz diplomatske prepiske koja je objavljena. Premijer Milanović je, braneći tzv. lex Perković, nekoliko puta apostrofirao kako su i Slovenija i Češka imale vremena za promjene zakona i vremenskog ograničenja. Česima je u jednom trenu prekipjelo. Svoje nezadovoljstvo hrvatskim veleposlanikom u Pragu, Franom Krnićem, podijelio je češki ministar vanjskih poslova Jan Kohout. Češki ministar kazao je kako su Česi nezadovoljni hrvatskim pozivanjem na češki primjer kada je u pitanju Europski uhidbeni nalog te istaknuo kako Češka neće podržati Hrvatsku u sporu s Europskom komisijom. Kohout smatra kako su dva slučaja neusporediva i bitno različita, te da Češka svoje obveze ispunjava, a Hrvatska ne.
– Sad se vidi ono što smo stalno ponavljali: Hrvatska se ne drži dogovora – komentirali su tada Slovenci, ne bez zadovoljstva. Granica na moru i nesretna Ljubljanska banka koja se, apsurdno, ne rješava ni nakon što su premijeri dviju država potpisali memorandum, koji sada države različito tumače, otvaraju niz pitanja s državama koje su nekada činile Jugoslaviju. Europeizacija Srbije, na što su računali i iz Bruxellesa, zastala je – ili se usporila – dolaskom radikala na vlast, a Hrvatska je olako prepustila zadatak Bruxellesu, pritom propuštajući priliku riješiti otvorena pitanja iz Domovinskog rata. Iako se u BiH čelnici ne mogu dogovoriti ni o čemu, složni su dovoditi u pitanje hrvatsko pravo na gradnju Pelješkog mosta. O nekakvoj EU perspektivi, u kojoj bi Hrvatska trebala pomoći, ni govora. Također, Hrvatska je odustala od utrđivanje granice, kao što stoje i pregovori o granici s Crnom Gorom, kao i pitanje ratne odštete. I dok se letargičnost na regionalnom polju kažnjava posredno, cijena sukoba s ostalim državama, članicama EU, te Europskom komisijom, mnogo je veća. Narušeni odnosi mogu se vratiti kao bumerang, govore nam diplomati. I to vrlo skoro.
– Francuska je, primjerice, dobila produženje rokova za sređivanje financija u procesu prekomjernog deficita. Mađarska, koje je s Komisijom bila na noževima, nije, već su im zamrznuli sredstva – govore nam. U politici ne vrijede jedinstvena mjerila, već dojam i interes. Jesu li se Hrvatskoj isplatili besmisleni sukobi? Nisu. Kolika će biti šteta? To će se tek vidjeti.