Kriza. Istina, ‘mea culpa’, spomenuli smo tu riječ ‘mali milijun’ puta. Uz ono: ‘nema se’, dođe nešto kao: ‘Dobar dan!’.
– Kriza, dušo moja. Nema se novaca. Prošetam, pogledam, pa se uhvatim za takujin, a unutra njanci kuna. Uputnica, riceta i Gospina slikica da me čuva…, iskreno, da iskrenije ne može, ispovjedila nam se u notes baka Nena.
Dobrodušna ženica, takve prepoznate ‘s kilometar’, u tri-četiri rečenice dala je najbolji i najkraći komentar viđenoga na zadarskoj ribarnici, u utorak, 24. prosinca.
U skladu s običajima, Badnjak je dan kada se tradicionalno služe posna jela, u Dalmaciji, precizira Wikipedija, većinom riba. ‘Bila’, ali i plava. Nije stoga bilo iznenađenje kada nam se na ulazu ukazalo nepregledno mnoštvo i to s obje strane nekoliko desetaka posloženih klupa.
Rekli bismo u nekoj davnoj reportaži- ‘prodavatelja i kupaca’.
– Ma, kakvih kupaca? Tu sam brat bratu dvi ure, nisan ništa proda. Da skup, nikada cinije nisan ribu dava, svaki po sata spuštan, pa opet ista priča. Nula bodova. Evo, barba, akcija, uzmi dva ugora, spremin ti i nosi, plati jednoga…
[pullquote align=”right”]Kriza, dušo moja. Nema se novaca. Prošetam, pogledam, pa se uhvatim za takujin, a unutra njanci kuna. Uputnica, riceta i Gospina slikica da me čuva…, iskreno, da iskrenije ne može, ispovjedila nam se u notes baka Nena[/pullquote]- Eto ih tebi, more li samo jedan a da platim pola?
Tata Miran i sin Miro Marnika stigli su na ‘peškariju’ iz Poličnika. Mjerkaju, biraju, nije lako odrediti za što odvojiti par novčanica.
– Da nam to nije običaj, najradije ne bi uzeli ništa. Imamo doma kumpira, pa zeru juve, lipa manistra. Nit radim ja, nit radi ćaća. Mater pomaže čistit dućan, meni mali u vrtić poša. Bolje da vam ne pričam. Jeste li vidili ima li tu di srdela?
Užurbana svita obilazi kao mačak oko pulta Giovanija Matasa. Tamo svega blaga Božjega. Kako bi to notirali legendarni Rene Bakalović i Veljko Barbieri: ‘privlačna srebrenkasta nijansa u obilju plodova mora’. Friških, raznoraznih, jutros donesenih na štand.
– Požurite, ajmo, još malo pa nestalo, odzvanjalo je prebukiranim prostorom, na ‘ešku’ se međutim uhvatilo slabo toga. Teta Karla samo se nasmiješila i -otišla…
– Lani sam u ovo vrime već ruča. Nakon šta bi sve proda. Danas, nisan ni trećinu ulova. Ne znan, dat ću za sitno restoranima da ne bacan, podilit ću ostatak susidima i humanitarcima. Jel se isplati ribarit onda? Laga bi kad bi kaza da koristi nema. Bolje išta nego ništa. To je težak kruv, al barem kruva ima. Iako, neman pojma dokad, vidiš i sam…
Brancin i orada prodavali su se po 60 kuna, lignje 100, škampe po 50 kuna, trlja 30, arbuni 50, mol po 65, mušune 40, lignje 80 kuna.
– Deset godina uvik je ista cijena. Najviše idu orade i brancini, to se koliko-toliko tražilo danas. Malo se uzima, nije ka i prije, lani se daleko bolje kupovalo, kriza, kriza.
[pullquote align=”left”]Kupin jedva mliko i kvarat kruva. Kopala sam i boce po kantama, dok san mogla. Danas je strašna konkurencija, nemoš se tuć s mladima[/pullquote]- Ljudi dosta pitaju, više pogledaju, obađu i odu ća, tuži se i Zemira Grujević, naslonjena na debeli stup iza stola. Posla manje ima, više nema…
– Uzeo sam nešta liganja, da sam sebi spremim, biće i dagnji, zubaca, svega lipi stvari, da smo svi u familiji večeras skupa. Božić valja dočekat kako triba, tvrdi šjor Milan. Pomorac…
Kod Vencija Karamana slična, a opet suprotna stvar.
– Danas će mi nevista donit ručak. Kući sam samac, spreman inače sam, neman žene i kod mene obično nema nikoga. Unuka me sinoć zvala telefonon: ‘dide, nemoj nikamo ići, skuvat ću ti bakalar’. Uvečer se peku i lignje, malo sam doša u šetnju i ispovidit se kod svećenika. Ma ko nema grija, tako neka mi oprosti i da mogu mirno spavat.
Enci Veunica razočarano vrti glavom, lijevo-desno, desno-lijevo, pa napravi korak –dva naprijed, vrati se nazad. Nezadovoljan…
– I nervozan. Loše, loše ide prodaja. Prilično slabo kuri riba. Maksimalno smo spustili cijene, samo da se riješimo makar dila kašeta. Tu piše, čitaj. Nema ribe iznad 100 kuna. Hobotnica pedeset kuna, orada, arbuni i gof po sto, mali i veliki zubaci sto kuna. Listovi osandeset, kovač ispod četrdeset deka 100 kuna. Ima za sve, brudet, peć, lešo, ko šta voli, ka ja rižot i brudet o ugora. Niže nego normalnim danima. Međutim ništa, nula. Bile su bonace, i puno ribe, ljudi su se zasitili, razumin ih, ali vidi se da je kriza, puno veće nego lanjskog Božića.
[pullquote align=”right”]Trčalo se u utorak od jutra do večeri u trgovačke centre po poklone, ali i namirnice za slatkiše, naravno i bogati blagdanski ručak. Kalelarga u pravom svečarskom ruhu, na tisuće ljudi, brojni su stigli u rodni kraj iz zemlje i inozemstva[/pullquote]Dragan iz Posedarja se nije mnogo dvoumio, točno čovjek zna…
– Kupija san bakalar, naredila žena. Ravno u lipu 148 kuna.
Baba Maru smo sreli na izlazu, i na kiši, ispružena ruka:
– Bog ti sinko da. Dida i ja s penzijon skupa ijadu kuna. Platin struju, vodu, likariju, dica se poženila i poudala, starijemu i najmlađemu propala firma, sridnji na kreditima, kažu da nemaju ni oni pa kako će nama dat išta. Kupin jedva mliko i kvarat kruva. Kopala sam i boce po kantama, dok san mogla. Danas je strašna konkurencija, nemoš se tuć s mladima. Dadu dobri ljudi koju kunu, stid me bilo puno u početku, sram me s vrimenon proša…
Hrvatska priča.
Tržnica
U rano poslijepodne utorka, tržnica na Poluotoku još je ‘uvelike pazarila’.
– Nisam stigla zadnja dva-tri dana. Jutros sam radila. Naravno da treba napraviti kolača. I djeci i nama. Uzimam jabuke, ima ih od šest do deset kuna, otkriva Marija Režan. Božić će skupa s obitelji provesti doma. U skladu s kršćanskim običajima. Kći dolazi iz Zagreba, sin iz Splita.
– Fakultetlije, pravo i elektrotehnika. Treba tu para i para. Ma, neka, neka škole i zdravlja…
Teta Ivanka kupovala je limune, po 12 kuna, petrusimen za tri kune, salatu za osam. Barba Frani i suprozi mi Rozariji Klanac zafalila je mahuna. E, da, nudila se za 10 kuna.
– U zadnji trenutak radimo bor, došli smo jučer iz Berlina. I tamo je kriza….
Tuke za blagdanski stol prodavale su se po 70 kuna, koka za 30, ako nekoga zanima.
Jelka
Nisu svi božićna drvca postavili početkom prosinca, s prvim zvukovima ‘Jungle bellsa’.
– Držimo se tradicije, kitimo na Badnjak. Planirali smo kupit bor jučer, no dopalo nas danas. Na sreću ima izbora, tvrdi Danijela Blatnjak, u društvu supruga Ivana.
– Tu sam petnaest godina. Nekada sam vodio 2000 komada na ovaj isti plac i morao sam se vraćati natrag po još stabala, a ove godine sam prodao jedva 500 komada. Prave jelke su zamijenile umjetne, ljudi štede i računaju kako će te moći koristiti duže i više puta. Ne samo to, nego su nam posao uzeli i trgovački centri, mnogi uz kruh i mlijeko usput uzmu i bor, požalio nam se Zvonko Rožić iz Lekenika. Nudio je smreku i jelu za 50 kuna dužni metar…
Bakalar
Može biti kao u Dvornikovoj i Oliverovoj ‘Nadalini’: i atlantski, pacifički i grenlandski, svjež ili suh, zasoljen ili dimljen i svaki pripremljen na stotinu načina. Riječ je, dakako, o bakalaru koji se u primorskim krajevima tradicionalno, pa onda i kod nas u zadarskom kraju jede dan uoči Božića. Nekada sirotinjsku ribu kraljevskog okusa Vikinzi su žvakali tijekom dugih plovidbi u ranom srednjem vijeku, no kod nas se ova zahtjevna riba najčešće priprema na dva načina – i na bijelo i na crveno, omiljena je delicija za Badnjak.
I dok su se mnogi odlučili za varijantu ‘u restoran na gotovo’, ima i onih koji su se kao Dorijan Maštruko rado uhvatili u koštac s tom zahtjevnom namirnicom, i uživali u ‘mlaćenju’ nesretnika ‘užežin’ blagdana. Naime, prije kuhanja ribu treba dobro izudarati i staviti u vodu, koja se pak mora mijenjati tri puta na dan, kako bi omekšala i postala pogodna za pripremu pjene, paštete, na lešo ili za brudet i puno toga. Mnogima je to nepotrebna gnjavaža.
Grad
Pun grad kao ‘šipak’, živost, užurbanost, na sve strane paketići i vrećice s darovima u rukama. Trčalo se, unatoč propuhu u novčanicima, u utorak od jutra do večeri po trgovačkim centrima, tražilo poklone, ali i namirnice za slatkiše, naravno i bogati blagdanski ručak. Kalelarga se našla u pravom svečarskom ruhu, na tisuće ljudi, brojni su netom stigli u rodni kraj iz zemlje i inozemstva. Defile, nepregledna povorka od sv. Šime do sv. Donata, i natrag. U Varoši kuhano vino, vesela atmosfera na svakom koraku, mirisale su fritule i kroštule iz kafića, miješali su se u miksu ‘dalmatinska i božićna pisma’.
Dalmacija
Iako nas vrijeme nije poslužilo pa je, nakon nekoliko dana sunca, badnje jutro osvanulo oblačno, to nije spriječilo Šibenčane da u utorak prošeću gradom blagdanskog ugođaja. U Splitu se točno u podne dijelio bakalar, tokom dana se điravalo, šušuru na Rivi nije bilo kraja, a Bačvice su se našle pod okupacijom ‘piciginaša’. Na badnje su jutro brojni Dubrovčani i njihovi gosti pak pohrlili na Stradun, u podne se tradicionalno ‘kolendavalo’ ispred crkve sv. Vlaha. Poteštat Andro Vlahušić ‘gosparima’ je poželio sretan Božić, a čitavo ozračje dodatno su uveličali nastupi Linđa, Limene glazbe i legendarnih Dubrovačkih trubadura…
