U Dvoru je nekad bilo 8 centralnih i 20 područnih škola. Na području općine radilo je čak 1800 ljudi iz same općine. Vjerojatno ih je još toliko radilo u obližnjim gradovima, mahom u Gavriloviću u Petrinji i sisačkoj željezari. Imali su srednjoškolski centar, narodno sveučilište, sud, rodilište, hotel… Danas u toj općini, koja se proteže na 505 kvadratnih kilometara Sisačko-moslavačke županije, živi tek 5.500 stanovnika, trostruko manje nego prije rata. Lani se rodilo 20-tak djece: umrlo je pet puta više ljudi. Srednja škola i sveučilište puke su ruševine, zgrada suda zjapi prazna, a na večer tek će se u trećini kuća i stanova upaliti svjetlo. U tri od 64 općinska naselja više nema stanovnika, u nekima živi tek nekolicina ljudi, staraca od preko 80 godina, a uz uske, izraubane ceste nižu se prazne, poluruševne kuće i nekadašnje školske zgrade razbijenih prozora. Od predratnih 28 škola, danas rade dvije, s manje od 200 učenika.
Bez posla i mladosti
Općina uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, koju je rat nepovratno uništio, izumire. – Nema posla i nema mladosti. Mladi bježe jer nemaju gdje raditi, a čak i kad bi se otvarala radna mjesta, tko bi radio? Polovica stanovništva su starije osobe, glavni izvor prihoda ovdašnjih kućanstava su mirovine i socijalne pomoći. Na području općine radi tek 200 ljudi, od čega četvrtina u javnom sektoru, u općini, knjižnici, vrtiću – kaže načelnik općine Nikola Arbutina.
Prema podacima Porezne uprave, općina Dvor šesta je najgora općina od 556 jedinica lokalne uprave u Hrvatskoj po kriteriju ukupnog broja ljudi koji su tijekom 2012. godine nešto radili – kao zaposlenici, obrtnici ili povremeni radnici. Neki prihod, mimo mirovine, prema Poreznoj upravi ostvarila je tek petina stanovnika. Umirovljenika je 2,5 puta više od stalno zaposlenih. I te su brojke, kažu nam mještani, preoptimistične: broj onih koji su primili plaću prema podacima Porezne uprave, trostruko je veći od procjene stvarnog broja zaposlenih. Mnogi su, kažu, prijavljeni u Dvoru zbog poreznih prednosti koje pruža područje od posebne državne skrbi.
Petina hrvatskih općina i gradova broji manje od 35 posto stanovnika koji su te, 2012. godine, ostvarili neki prihod. Na dnu ljestvice nižu se mjesta i gradići iz zaleđa Šibensko-kninske županije i Zadarske županije, zatim Ličko-senjske, Brodsko-posavske, Karlovačke, Vukovarsko-srijemske i Sisačko-moslavačke županije. Mahom ratom razorena područja, a na samom dnu upadljivo je veliki dio naselja s većinskim srpskim stanovništvom.
Vrh ljestvice zauzela je pak jedna sasvim druga Hrvatska. Izmjenjuju se Primorsko-goranska, Istarska, Dubrovačko-neretvanska i Splitsko-dalmatinska županija. Među prvih desetak posto lokalnih jedinica po udjelu onih koji su radili nema gotovo ni jedne kopnene općine: prve su Orahovica i Koprivnica, na 40. i 41. mjestu!
Razlike između onih na dnu i onih na vrhu nemjerljive su. Među najbolje stojećim općinama je i istarski Medulin, brojem stanovnika vrlo sličan Dvoru. No, dok Dvor ima 72 kilometra granice s BiH, Medulin ima u metar istu kilometražu – obale.
Lani su imali oko 2,3 milijuna noćenja turista, što je tu općinu smjestilo na četvrto mjesto u Hrvatskoj – iza Rovinja, Poreča i Dubrovnika. Nešto više od 6.000 stanovnika iznajmljuje 10.000 kreveta u privatnom smještaju i ima 14.000 stambenih jedinica. Svako drugo kućanstvo – njih 1.300 – ima status privatnog iznajmljivača.
Dodatni prihodi
I svakome je to tek dodatni biznis: u 2012. godini u toj je općini sa čak 4.744 računa plaćen porez na neki prihod. Kad bi svaki račun pripadao jednoj osobi, ispalo bi da je čak 72 posto ukupnog stanovništva radilo. Sasvim se sigurno radi o manjem udjelu stanovnika, jer u Medulinu svaka obitelj nastoji – uz to što radi – ostvariti dodatni prihod. U Dvoru, kaže načelnik Arbutina, takvih nema.
– Nezaposlenost doista nije naš prioritetni problem. Ono što je problem i na čemu moramo intenzivno raditi je produženje sezone i stvaranje uvjeta da turizam u Medulinu može biti glavni, a ne dodatni posao – kaže načelnik Goran Buić, listajući statistike i pokazujući kako kriza Medulince nije ozbiljno zahvatila: u kriznim godinama naplata poreza na dohodak porasla je za 15-ak posto. Dijelom to pripisuje boljoj naplati, ali takav podatak sasvim sigurno pokazuje da prihodi stanovnika ni u najgorim godinama nisu bitno padali. I to prihodi u realnom sektoru: u javnoj upravi i ustanovama radi tek 100-tinjak ljudi. Prema podacima o prihodima Porezne uprave – tek 4 posto onih u radnom odnosu.
Nepremostive razlike
Pri rangiranju općina i gradova kao glavni kriterij uzeli smo kriterij zaposlenosti stanovništva, odnosno udjela onih koji su donijeli kući zarađeni novac i platili određeni porez državi, jer u ovo vrijeme krize, u kojoj je Hrvatska po ukupnoj zaposlenosti pala na samo dno Europske unije, upravo se taj kriterij čini najvažnijim, bitno važnijim i od visine plaća: čak i ako je plaća niža, a broj primatelja visok, standard tog mjesta sasvim će sigurno biti bolji od standarda mjesta s visokim plaćama koje prima iznimno mali broj ljudi. Međutim, dodatna je analiza pokazala da je ukupna zaposlenost u vrlo ozbiljnoj korelaciji s drugim relevantnim kriterijima i da je Hrvatska država dubokih, vjerojatno nepremostivih razlika. Kad smo kriteriju zaposlenosti pridružili i kriterij visine plaća i mirovina, odnosa zaposlenika i umirovljenika, starosnu i demografsku strukturu, obrazovanost stanovništva te uspjeh djece u osnovnim školama, koji u nekoj mjeri može ukazivati na perspektivnost mjesta, i geografski su se iskristalizirale – tri Hrvatske.
Prva, uspješna Hrvatska pokriva cijelu Istru, uski priobalni pojas Primorja i Dalmacije te Grad Zagreb. To je Hrvatska visoke zaposlenosti, pristojnih plaća, odlične infrastrukture, mlađeg i visokoobrazovanog stanovništva, s bitno boljom demografskom slikom od ostatka zemlje. Na sam vrh svih lokalnih jedinica po kriteriju zaposlenosti zasjela je Baška. Većina pokazatelja u Baškoj ne odskače od državnog prosjeka, ali u tom je mjestu na otoku Krku, prema podacima Porezne uprave, u 2012. godini radilo gotovo 82 posto stanovnika!
Uz Rovinj i Poreč, koji su očekivano među prvih deset gradova i općina, na visoko drugo mjesto plasirao se Bol na Braču, zatim Orebić, Omišalj, Rab, Krk, Cres, Hvar… Dubrovnik je tek na 28. mjestu i, zanimljivo, jedno je mjesto lošije plasiran od Župe Dubrovačke.
Župa je općina s najvećim brojem stalno zaposlenih u državi. Prema podacima Porezne uprave, gotovo polovica stanovnika ima ugovor o radu! Uz to, stanovnici Župe Dubrovačke četiri su godine mlađi od prosjeka Hrvatske i imaju sedmi najbolji natalitet u državi: rađa se dvostruko više djece od broja umrlih. Župa, koja je bila devastirana u ratu, područje je od posebne državne skrbi te je za pretpostaviti da u Župi ima prijavljeno prebivalište i dio Dubrovčana kako bi izbjegli prirez, što pridonosi tako velikoj registriranoj zaposlenosti.