IVICA KERO, RAVNATELJ SŠ BIOGRAD:

“Povezanost obrazovanja i gospodarstva danas je čista utopija”

Arhiva, ilustracija

Hrvatsku nam jedinu državu od potonuća na samo ekonomsko dno već niz godina spašava jedino turizam. I hvala Bogu na Jadranskome moru, otocima i krasnoj obali, na koju svake godine dolaze turisti iz cijelog svijeta i tako pune višestruko nam prepraznu državnu blagajnu. Strah nas je i pomisliti što bi bilo da nemamo mora. Zadnjih godina, ipak, i turisti postaju sve zahtjevnija klijentela kojoj nije dovoljno samo more, sunce i izležavanje, već od zemlje/grada/sela domaćina traže nešto više. Možda u prvome redu vrhunsku gastronomsku uslugu, restorane i hotele koji se mogu podičiti profesionalnim i ljubaznim osobljem. A svi koji su ikada ljetovali na Jadranu znaju daje to poprilično teško i rijetko pronaći. Rješenje leži u školovanju profesionalnih kadrova za sektor turizma. Među najkvalitetnijim školama koje obrazuju budućnost našeg turizma jest Srednja škola Biograd na Moru, a s čijim smo ravnateljem Ivicom Kerom porazgovarali o problemima i perspektivi strukovnog ugostiteljskog obrazovanja u Hrvata.

– Imali smo prilike svjedočiti vašoj školskoj manifestaciji Sto su i kako pripremale naše bake te se uvjeriti u kvalitetu vaših učenika konobara i kuhara. Koliko se mladih trenutačno školuje u tim smjerovima i koliko nastavnika radi s njima?

Ove smo godine pripremili trinaestu po redu manifestaciju u kojoj prezentiramo oko 40 tradicionalnih jela biogradskoga kraja i okolice. To je možda i središnji događaj u godini za naše kuhare i konobare u kojem mogu pokazati sve svoje vještine i znanja koja su stekli radom u školskom kabinetu i na praksi. Trenutačno u sve tri godine imamo ukupno 18 konobara i 41 kuhara. Ove smo godine ostvarili uspješnu suradnju i s udrugom Kotlićari iz Belišća koji će biti naši gosti u pripremanju tradicionalnih slavonskih jela iz kotlića.

Vizija i strategija razvoja gospodarstva

– Jeste li zadovoljni opremljenošću škole u tome segmentu rada, dakle praktikumu kuharstva i konobarstva, i što vam eventualno nedostaje?

U školi imamo jednu kuhinju od oko 40 kvadrata i restoran od oko 50 kvadrata. Po svojoj koncepciji i opremljenosti možemo reći da više ne udovoljavaju niti potrebama, niti ambicijama škole. Budući da je zadnjih godina i interes učenika, pogotovo za smjer kuhar, sve veći, a kao država smo orijentirani na turizam i ugostiteljstvo, od kojeg živi i sam grad Biograd na Mori, u dogovoru s osnivačem, tj. Županijom i Gradom već smo napravili plan i projekt za izgradnju novog kabineta ugostiteljstva, odnosno za dogradnju škole. Ideja je da taj restoran bude otvorenog tipa, dakle, da u ljetnim mjesecima može biti otvoren i za goste, a našim bi učenicima to omogućilo da kvalitetnije i jednostavnije odrade svoju ljetnu praksu. Trenutačno je sve u fazi pripreme građevinske dozvole. Budući da se radi o velikoj investiciji projekt ćemo prijaviti za financiranje iz europskih fondova.

– Koje su zapravo najvažnije kompetencije koje tijekom školovanja dajete svojini đacima – znanja i vještine iz struke ili pak odgovornost i poštovanje prema zanimanjima koje su odabrali?

Voditi mladog čovjeka kroz srednju školu predstavlja borbu na nekoliko područja. Ono gdje nekako ide najteže, ali je najvažnije, da iz godine u godinu kod naših učenika razvijemo sve veću odgovornost prema njima samima kao i prema društvu u kojem žive. Taj je segment jednako važan i kod četverogodišnjih kao i kod trogodišnjih smjerova. Svjedoci smo, nažalost, kako su učitelji i profesori sve više osamljeni na tom takozvanom bojnom polju, jer ih u toj bitci vrlo često same ostavljaju i roditelji i institucije. Roditelji zbog nedostatka snage i vremena, a institucije valjda zbog novca. Sto se tiče struke i stručnih kompetencija iz pojedinih zanimanja, u svakoj generaciji imamo nekoliko iznimnih pojedinaca i vrsnih majstora, ali, moram biti iskren, i dio učenika koji nisu uopće zainteresirani da nastave raditi u struci za koju se školuju.

– Puno se priča zadnjih godina o povezanosti obrazovanja s potrebama gospodarstva. U turizmu odnosno školovanju kadrova za isti to je najpotrebnije. Je li tako? Koliko ste usklađeni s potrebama turističkih subjekata u vašem kraju i povećavate li odnosno smanjujete upisne kvote shodno tome?

Priča o povezanosti obrazovanja i gospodarstva trenutačno je čista utopija budući da su gospodarstvo i industrija na samrti. Međutim, kad bi se upisna politika i budućnost pojedine generacije planirali isključivo na trenutačnoj situaciji u gospodarstvu, onda bismo slobodno mogli zatvoriti većinu strukovnih škola na nekoliko godina. Ono što svi znaju da nedostaje jest vizija i strategija razvoja gospodarstva u Hrvatskoj prema kojoj bi se onda na državnoj i regionalnoj razini mogli pametnije planirati upisi. Mi smo u Biogradu na Moru bazirani uglavnom na turizam i ugostiteljstvo pa u tom smjeru i razvijamo našu školu. U tom smo smislu tražili i dobili suglasnost Ministarstva za tri nova zanimanja koja su potrebna širem biogradskom kraju, koji je najstariji nautički centar u Hrvatskoj, a to su brodomehaničar, brodograditelj – instalater brodskih instalacija i brodograditelj nemetalnog broda – plastičan

Nedostaje profesionalnih kuhara i konobara

– Oduvijek je nekako bilo ustaljeno mišljenje da kuharom, a naročito konobarom može biti svatko. Tako su i niz godina u hrvatskome turizmu zapošljavani nestručni kadrovi. Kakva je situacija danas? Pronalaze li vaši učenici posao lako u svojoj struci?

Takva predrasuda da kuhar, a pogotovo konobar može biti svatko definitivno već godinama ugrožava samu struku i interes učenika. Srećom, zadnjih godina sve više ugostitelja, koji drže do sebe i do ugleda svog objekta itekako biraju i paze koga će zaposliti. Jednako tako i gosti sve otvorenije prave kvalitativnu razliku između hotela ili restorana upravo procjenjujući osoblje s kojima dolaze u kontakt. I tu se javlja onaj poznati problem: svi konobare, pogotovo u sezoni, a uvijek nedostaje kuhara i konobara. Istina je da nedostaje samo školovanih i kvalitetnih kuhara i konobara, a ne bilo kakvih. A kad bi se jednom stalo na kraj zapošljavanju nestručnih kadrova, ugostiteljske bi škole postale hit.

– Po čemu ocjenjujete uspješnost svojih đaka, odnosno svoje škole? Po uspjesima učenika na natjecanjima ili pak upravo po lakoći kojom nakon mature dolaze do posla?

Mogu reći i po jednom i po drugom. Dodao bih još nešto na što smo iznimno ponosni: gotovo svi naši četverogodišnjaci bez poteškoća upisuju željene fakultete i taj se trend nastavlja već godinama. Od 50-60 gimnazijalaca i ekonomista svake godine svega nekoliko ne upiše fakultet, dok su ostali vrlo uspješni. Da bi naši učenici bili uspješni škola ulaže doista puno u samo opremanje najnovijom IT tehnologijom. Uključeni smo i u projekt ednevnika, a vjerujem da po svojoj opremljenosti i izgledu možemo biti uzor i primjer ostalima.

– Vaša je škola nedavno bila domaćinom Gastro natjecanja. U kojim još smotrama, natjecanjima i projektima škola sudjeluje?

Redovito sudjelujemo na natjecanjima iz povijesti, kemije, matematike, vjeronauka, biologije, Lidrana, njemačkog jezika, mladog poduzetnika, prodavača te natjecanja školskih sportskih klubova. Uključeni smo u nekoliko humanitarnih projekata kroz godinu, gastro manifestacije na razini Grada i Županije, međunarodni projekt Gastro rural art, božični sajam, gradski karneval, u rad KUD-a Kralj Tomislav. Prošle smo školske godine pokrenuli i suradnju sa školom partnerom iz Njemačke u vidu razmjene učenika, a ove smo se godine prijavili na nekoliko projekata iz EU programa Erasmus+ u kojima planiramo ostvariti mobilnost s partnerima iz Slovačke, Latvije, Turske i Mađarske. U sklopu inicijative Forum jadransko-jonskih gradova naši su učenici sudjelovali na višednevnoj međunarodnoj konferenciji u Pescari prošle godine. Sve u svemu, događanja ne nedostaje, a osobno smatram da ona i jesu ono što školu čini učenicima atraktivnijom i prihvatljivijom.

Postojećim sustavom samo kočimo sposobnije učenike

– Kako ste kao ravnatelj zadovoljni odnosom prosvjetnih vlasti prema strukovnome školstvu? Imate li osjećaj, poput nekih vaših kolega, da su strukovnjaci marginalizirani i u lošijem položaju od gimnazija? Kako to ispraviti?

Iskreno, nemam takav osjećaj. Zadnje se vrijeme sve više govori o strukovnom obrazovanju i sve su reforme nekako okrenute prema njemu, dok se kod gimnazijalaca ne događa ništa bitno već godinama, osim ako izuzmemo državnu maturu. Po tom su pitanju strukovnjaci doista zakinuti i marginalizirani. Osobno bih volio kad bi se gimnazijski program učinio fleksibilnijim i fakultativnijim u zadnje dvije godine, a strukovno se obrazovanje sve više baziralo na opremanje školskih praktikuma i radionica. Ono o čemu bi valjalo povesti javnu i širu raspravu kad je u pitanju strukovno obrazovanje, pogotovo kad su u pitanju škole izvan većih gradova, jest i činjenica da je učenicima plaćen prijevoz, ali ne do najbliže škole u kojoj se školuje za željeno zanimanje, kao što je to riješeno npr. u zdravstvu. Nego se velik broj učenika iz iracionalnih razloga odlučuje na odlazak u veće gradove i na taj se način uzaludno baca novac, a škole u manjim sredinama imaju problem s nedostatkom učenika i viškom profesora. Kad bi se po ovom pitanju postupalo racionalnije od ušteđenog bi se novca škole mogle odlično opremiti, a vanjskim vrednovanjem procjenjivati radi li se u školi dobro ili loše.

– Što mislite o državnoj maturi za strukovne škole? Ima li je smisla pokretati ili je ipak potreban novi koncept završnog nacionalnog ocjenjivanja? Svi fakulteti ionako ne priznaju državnu maturu kao zamjenu za prijamne ispite, a strukovnjaci se pak moraju dodatno pripremati kako bi uhvatili korak s gimnazijskim programom.

Koliko znam, državna matura kao takva postoji u mnogim europskim zemljama. Njezin se smisao iscrpljuje u vanjskom i objektivnom vrednovanju stečenoga znanja. I to je u redu. Međutim, čini mi se da nedostaje generalna koncepcija i usklađenost obrazovanja od predškolskog uzrasta pa do stjecanja akademskih titula. Sto i da se uvede državna matura za strukovne škole? Bi li bila jednako vrijedna kao i ona gimnazijska? Bi li je tehnički, medicinski ili ekonomski fakulteti priznavali više nego gimnazijsku? Bez jasnog dogovora s fakultetima ne bismo postigli ništa. Da se mene pita, učenicima bi trebalo pružiti mogućnost da se već u 7. razredu osnovne škole polako opredjeljuju ili bolje reći usmjeravaju. Zašto svi osnovci moraju osam godina učiti iste predmete, ako je već u nižim razredima poprilično jasno kolike su nečije mogućnosti? Samo kočimo sposobnije učenike, a mučimo lošije. Paralelno bi trebalo donijeti zakon koji bi dopustio takozvanu vertikalnu, ali i horizontalnu prohodnost u obrazovanju. Zašto se netko ne bi mogao predomisliti, vratiti se korak unatrag i nastaviti drugim putem? Čemu maltretirati gimnazijalca koji u 3. razredu zna što hoće onim predmetima koji ga ne zanimaju i sigurno mu neće trebati u životu? Ovaj je sustav prekrut i preformalan. Moja bi reforma školstva izgledala ovako: 1 godina predškolski uzrast, 6+2 osnovna škola, 2+2 gimnazija. Uz dovoljno fleksibilnosti i dogovora s visokim učilištima ni državna matura tada ne bi bila problem! Branko Nađ, pišu Školske novine.

Ostavi komentar koristeći Facebook



 

Listen on Online Radio Box!

Svira(lo) na Anteni Zadar 97,2

Listen on Online Radio Box!

10 najemitiranijih na Anteni Zadar