Nesreće i katastrofe se događaju, no ljudima koji su njima pogođeni obično je najbitnije jesu li se oni koji bi to trebali pobrinuli za njih na pravi način. Tragedija koja se dogodila u rudniku teška je sama po sebi, no političko smeće koje je isplivalo na površinu nakon toga već joj je dodalo ogromnu količinu bijesa i gorčine. Otkriće da je vladajuća stranka pod tepih gurnula sva inspekcijska izvješća i sve zahtjeve oporbe da se parlament pozabavi učestalim nesrećama baš u tom, a onda i u drugim rudnicima, već je iniciralo pobunu naroda kojemu je pomalo dosta toga da budu nevine žrtve nezasitnog neoliberalnog kapitalizma uz koji i srcem i dušom stoji premijer Erdogan.
Bijes je sasvim opravdan zato što je samo tijekom 2013. u raznim nesrećama na radnome mjestu poginulo 1235 Turaka, oko 1500 njih od zadobivenih ozljeda ostaju trajni invalidi. Prije 12 godina, kada je Erdogan došao na vlast, nesreća je bilo znatno manje, a smrtno je stradalo oko 800 radnika, što je 50-postotno povećanje. Turcima je očito prekipjelo, pa su svoj bijes kanalizirali prema Erdoganu koji je bezosjećajno reagirao na tragediju. Slična pogreška, nakon velikog potresa 1999., dogodila se sadašnjoj oporbi. Pa je izgubila na izborima zato što baš ništa nije učinila da pomogne žrtvama, već je sve napore prepustila stranim humanitarcima, a onda je još odlučila da se ruševine sravne buldožerima, iako je još bilo šanse da se pronađu preživjeli. Stoga ne bi bilo čudno da tragedija u Somi postane početak kraja Erdoganove vladavine.