Na redakcijski mail stigao nam je dopis roditelja djece s poteškoćama u kojemu izražavaju nezadovoljsto radom u Plivačkom klubu Zadar. Konkretno, kako ističu, odnosom koji prema njima, roditeljima, ima glavna trenerica, ali i kako tvrde, oduzimanjem njihova prava na izbor stručne osobe, koja će odrađivati terapiju u bazenu s njihovim mališanuima.
– Oduzimaju nam rad s bacc.physioth, diplomirnaim trenerom plivanja i Halliwick instruktorom Silvom Žabom u zamjenu za rad s profesorom tjelesnog odgoja, napominju u obrazloženju pisma koje prenosimo u najvećem dijelu teksta:
Djece ima različite. Od mirne, tihe, povučene do onih živahnih, glasnih, druželjubivih. Imamo i djecu bez poteškoća i onu s poteškoćama. Ja ću se osloniti na one s poteškoćama. Na njih se u poslijednje vrijeme sve više osvurću mediji i svijet. Svi smo postali svjesni kako različitosti postoje. Spoznali smo što je Down sindrom, upoznati smo s autizmom, svako drugo dijete je obilježeno kao hiperaktivno, a imamo i one koji nemaju dijagnozu i one koji se svrstavaju u intelektualni deficit s različitim stupnjevima.
Toj djeci, našoj djeci, mom djetetu, treba jako puno rada. Uloženog vremena i još više educiranog i kvalitetnog kadra. Od toga što kroz dan posjetimo logopeda, defektologa, odradimo fizikalnu terapiju, odemo na karate, napišemo koji zadatk domaćeg odlazimo na plivanje. Jer voda je medij koji smiruje.Na sreću, u našem gradu imamo predivan bazen, s ne baš druželjubivim i pristupačnim osobljem te upravom koja tamo vlada.
Na tom bazenu imamo i nekolicinu klubova koji se bave različitim vodenim sportovima. Mi odlazimo na plivanje. Zašto plivanje a ne vaterpolo ili skokovi u vodu, zašto ne rekreativno plivanje ili zdravstveno? Odogovr na to pitanje je vrlo jednostavan. Kroz razgovore s roditelima iz udruge, škole, okoline u kojoj se krećemo smo dobili informaciju za jedan plivački klub koji provodi rad za djecu s poteškoćama u razvoju, na čelu je djevojka koja svoj posao odrađuje izvanredno, vrhunski. Te nakon nekoliko dana razmataranj, zvanja, razgovora odlučimo posjetiti bazen. Malo pogledati. Upoznajemo djevojku. Upoznajemo njen rad. Ostanemo oduševljeni.
Koliko pristupačnošću, toliko pristupom radu i profesinalizmu. Naše djete ne propušta trenening, te dolazi nasmijan. Kroz godinu dana dosta smo napredovali. U svim segmetima izvan bazena, a u bazenu smo dobili novi oblik rada koji je praćen kvalitetom koju sagledavaju naši liječnici, od logopeda do neuropedijatra.
Nakon 12 mjeseci rada dobijemo spoznaju o novom treneru. Jer, eto, drugačije se ne može. Drugi trener, bez pristupa, bez emocije, bez spoznaje o radu. Tečaj odrađen. Tečaj?! Zar da s mojim djetetom, vašom djecom radi netko tko prođe tečaj?! Osnovu rada u vodi koji sam i sama prošla kroz isti tečaj. Ne, s našom djecom, koja su intelektualno zakinuta, s njima se tečaj ne primjenjuje. Spoznaje li on patologiju bolesti, spoznaje li i iščitava li liječničku dokumentaciju koju smo obvezni dostaviti?.
Ono što želim reći je ovo, konačno dobijemo priliku za kvalitetan rad, rad koji je svepriznat u gradu, županiji, usudim se reći i državi. Jer glavi grad i čelni ljudi imaju samo riječi hvale. Ljudi koji gledaju rad, dive se s kojom lakoćom naša djeca odrađuju zadatke. Ne, ne želimo trenera kojeg će nam netko namtenuti. Želimo sami birati ljude s kojim će naša djeca raditi, jer za njih želimo samo najbolje. A plivački klub Zadar nam ono najbolje što imaju za ponuditi u tom pogledu uzima i nameće nam rad s nekim tko jedva iznese grupu zdrave djece uz asistenciju nekompaktibilne osobe za rad. Jer da, s djecom u plivačkom klubu Zadar radi i netko tko nema osnove rada u sportu. Sramota.
Naravno, potražili smo komentar i na prozvanoj strani, u PK Zadar.
U klubu uz demanti iznesenoga naglašavaju kako baš suprotno djeca s poteškoćama imaju i konstantno primaju najvišu moguću skrb i maksimalnu pozornost stručnih osoba, trenera i ljudi iz plivačkog kluba. Tome, poručili su, svjedoči niz pohvala i priznanja za uspješan i kvalitetan rad. Naročito im smeta, ukoliko i ima nekakvih nesporazuma, predbacivanje i obraćanje putem medija, umjesto razgovorom, kroz izravan kontakt, čime se stvara nepotreban skanda kojega u biti i nema.
– Ne znam što na ovo kazati, pa to ne drži vodu po nikakvim linijama. Ništa, baš ništa nije tu istina. Uopće se ne želim spuštati na tu razinu dijaloga i nešto komentirati. To su čiste gluposti, ne bavimo se s tim. Nitko nas nije tražio, apsolutno nas nitko nije niti nazvao, što bi bilo u redu, niti nas je tko što pitao,tako da nam jednostavno ostaje te objede zanemariti, kaže Josipa Nekić, trenerica kluba.