Slaba prodaja navijačkih rekvizita: “Ma, kakav te dres spopa? Jel ti znaš kolika je moja i tatina plaća?!”

Mama, mama, kupi mi tu majicu, moljakao je i čeznutljivo pogledavao mamu dječak.

Dobro, što je tebi, pa 150 kuna?! Jel ti znaš kolika je moja i tatina plaća?

Ali, mama

Daj, ne pitaj i ne lupetaj gluposti, eno ti Monsuno, 30 kuna

Malac je istina bio pomalo razočaran, ali i utješna nagrada je bila zadovoljavajuća.

Ne znam što bih vam rekao, katastrofa! Ma, dajte, nemojte to pisati u novinama, pa neće nam pogotovo onda nitko doći, molim vas, iskren je pak bio Denis Varivoda. Na tržnicui u Zadru, skupa s braćom Zoranom i Draganom, na štandu cijelom u bijelo-crvenim kockicama, prodaje uobičajene rekvizite koje bi morao imati svaki navijač. Kažemo morao, teoretski, jer na žalost kriza i neimaština su sve samo ne puka teorija. Postali su kod nas več odavno praksa, standard.

Ne ide, propao posao, sva sreća da je natjecanja i prvenstava još pred nama, u raznoraznim sportovima. Pogriješili smo što smo na nekim majicama otisnuli prezimena igrača. Ha, iako, uglavnom je to ovdje Modrić, sigurni smo da će barem Luka zaigrati na idućim utakmicama i prvenstvima, kaže Mario, “prezime ne dam”.

Uz štekat tek skupina japanskih turista, nogomet ih očito pretjerano i ne zanima. Makar ne HR izabrana vrsta.

Boban, Suki, Ciro, da, da, poznaje neke stare legende Yoko Tokai, iz Kyotoa.

Novi, nemam pojma, prevodimo brzi odgovor umirovljenika s uključenim fotićem, u šlapama, naravno “japankama”.

Loše, loše, slabo je krenula prodaja. Mundijal samo što nije startao, a kod nas su se u dva mjeseca, koliko smo tu, kupila tek dva mala dresa. I možda jedna kapica. Nema ni neke euforije kao ranijih godina. Ljudi nemaju novca. U isto vrijeme za Europskog prvenstva 2008. sam primjerice čitava dva kombija robe prodao, od majica do hlačica, tuži se i Slobodan iz Karlovca.

Dresove, dakako replike, nudi, velike za 100 kuna, dječje za 80, “bili su 150 i 100, spustit ću opet”, kapice s grbom, u nacionalnim bojama, za 50 kuna, šalove za 30-60, zastave od 40 do 70 kuna. Ima i suncobrane,”uf, tu sam se prešao”, za 100 kuna, čak i donje rublje za 50-120 kuna. Kupaće hlačice su 80-140, ženski kostimi oko 200 kuna. Trube su 30-50 kuna, naočale sunčane 50, znojnici oko 40, retrovizori 100-200 kuna. Ima i haljine, po 150-300 kuna, “zabadava”.

To neću ni komentirati kako se i koliko uzima. Ništa, djelit ću besplatno ako uđemo u drugi krug turnira.

Premda, kažu prodavači i šesne prodavačice uz štandove na Forumu i prilazu rivi, “nikada se ne zna”.

Dobijemo li Brazil, situacija se možda i popravi, mi smo takav narod, dovoljan je trenutak, brzo se napalimo ako nas krene pratiti rezultat

Najviše će Hrvata utakmice gledati na malim ekranima, pa je sada prava prilika, tvrdi nam reklamna poruka, nabaviti novi i veći. Ekran.

Ne da se prodaja povećala, nego se i smanjila. I mi se nadamo da ćemo proći u osminu finala, pa da se eventualno ipak to nekako zakotrlja, veli nam Toni B., djelatnik trgovačkog centra koji nas također moli za neisticanje naziva. Imati posao danas je lutrija, izgubiti ga zbog nogometa – neoprostiva budalaština.

Izgleda da če svi utakmice pratiti u kafićima i na otvorenome ispred kafića. Razmišljamo da povisimo cijenu kokica, najavljuje nam Ivica.


Vijesti Antene Zadar slušajte na 97,2 MHz, te online na 972.fm na svaki puni sat od 8 do 16 sati. Slušajte i Jutarnju kroniku radnim danom u 7 sati. Svakako nas pratite i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube. Preuzmite naše aplikacije za iOS i Android uređaje, kako bi vam bili još dostupniji u svakom trenutku.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...