Danas i sutra se u blizini Cardiffa u Walesu održava veliki summit NATO-a, koji je zapravo najveći dosadašnji test za ovaj Savez.
Ovaj put, za razliku od rasprave nakon pada Berlinskog zida, ne postavlja se pitanje treba li NATO postojati ili ne, nego može li NATO učiniti nešto konkretno ili ne u suočavanju s najvećim prijetnjama miru u Europi i šire.
Ruska agresija u Ukrajini i aneksija dijela teritorija te države najveći su izazov, ali na dnevnom redu je i pojava Islamske države koja je zbog brutalnosti u svojim terorističkim postupcima identificirana kao najveća prijetnja sigurnosti dosad.
Naravno, generali NATO-a iskoristit će situaciju za mobilizaciju potpore za modernizaciju oružanih snaga i za dobivanje više novca za obranu. Samo dan prije ovog summita američki predsjednik Barack Obama je u govoru u glavnom estonskom gradu Tallinnu rekao da se “sloboda ne može uzimati zdravo za gotovo”.
Vojna agresija
Međutim, problem NATO-a nije toliko u vojnoj moći koliko u političkim podjelama koje su godinama postojale u tom Savezu, pogotovo oko odnosa s Ukrajinom i Gruzijom.
Tim državama dugo nije dana formalna mogućnost članstva jer su jedne članice inzistirale da se time ne izaziva Rusiju, a druge smatrale da formalni proces članstva u NATO-u nije mogući dok ne postoji velika potpora javnosti. Tako su Ukrajina i Gruzija više od 20 godina ostale samo partneri NATO-a.
No danas, kad su suočene s onim što i NATO i EU nazivaju “ruskom vojnom agresijom i aneksijom”, one kao partneri ne mogu računati na zaštitu Saveza.
Danas u NATO-u priznaju da su se preračunali jer su godinama radili zajedno s Rusijom te s njom razvijali strateško partnerstvo.
Nema opcija
NATO i Rusija su djelovali zajedno u suočavanju s raznim izazovima, čak su na Balkanu ruske postrojbe jednom stavljene pod zapovjedništvom NATO-a u međunarodnoj misiji na Kosovu. I sve je to odjednom otišlo u suprotnom smjeru.
NATO nema puno opcija kako pomoći Ukrajini, osim slanja poruka potpore narodu te države.
Da NATO nema puno prostora za djelovanje, vidjelo se i u govoru američkog predsjednika Baracka Obame u Tallinnu. Prije svakog NATO-ova summita takvi su govori američkog predsjednika uvijek najava onoga što će se događati na tim skupovima.
Obama je održao sjajan govor, pozivao se na načela, na pravo naroda da sami suvereno odlučuju o svojoj sudbini, o tome da se granice ne mogu mijenjati silom. Rekao je da će NATO učiniti sve kako bi pomogao modernizaciji i jačanju oružanih snaga Ukrajine.
Snažne poruke
I tako će snažne poruke potpore Ukrajini biti odaslane danas i sutra sa summita NATO-a. Bit će potvrda i jačanja partnerstva kroz odbor NATO-Ukrajina nakon što će šefovi članica NATO-a zajedno razgovarati s ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom. EU će, s druge strane, sutra predstaviti novi paket sankcija protiv Rusije.
I to je sve što NATO može učiniti jer svi, apsolutno svi u NATO-u isključuju bilo kakav vojni angažman u Ukrajini, osim nekih poziva, koji nemaju veću potporu, o slanju oružja Ukrajini.
Ipak, da NATO ima smisla postojati i da je ključno biti član tog Saveza osjećaju danas stanovnici baltičkih država.
Nije slučajno što je američki predsjednik Obama upravo Tallinn izabrao za mjesto održavanja glavnog govora uoči summita NATO-a. Poručio je da će NATO uvijek biti spreman braniti Estoniju i sve druge članice. Dakle, NATO i EU mogu Ukrajini dati političku potporu, pružiti joj financijsku i gospodarsku pomoć, uvesti sankcije Rusiji, ali jamstva da će ih zaštititi mogu dati samo svojim državama članicama.
Odluke NATO-a utječu i na nas
Ruski vojni napad na Ukrajinu predstavlja najteži izazov za članice NATO saveza otkako se raspao komunistički Varšavski pakt. Za razliku od napada na Srbiju ili afganistanske talibane, gdje se rezultat znao i prije početaka vojnih operacija, ukrajinska kriza neusporedivo je opasnija jer se na drugoj strani nalazi Rusija i Vladimir Putin, koji je u najmanju ruku opasan antidemokrat.
S druge strane, prvenstveno zbog očuvanja kredibiliteta NATO savez, kao i EU, Amerika i druge demokratske države, ne može dopustiti rusku agresiju i eklatantno kršenje međunarodnog prava. A Hrvatska je članica NATO-a – i koliko god Zoran Milanović i Ivo Josipović uvjeravaju da naši vojnici neće biti angažirani u ovoj krizi – ova će država dijeliti i dobre i loše odluke koje će donijeti Sjevernoatlanski savez. Nitko ne govori o vojnom angažmanu, međutim NATO jednostavno mora pokazati Putinu da ne smije raditi što mu se prohtije. Hrvatska će u svemu biti u drugom ešalonu, ali to je cijena pripadnosti NATO-u i EU.
Pozitivno je da Ukrajina želi oružje, ali ne očekuje da će NATO poslati vojnike kako bi joj pomogao u borbi s ruskim vojnicima u njezinim istočnim pokrajinama.