Križ pada uvijek na one koji njegov teret ne mogu izbjeći. Gdje je nestala kršanska ideja? Je li poginula s onim golobradim dječacima u danima rata ili je umrla s 29.000 branitelja, ili bolje dočarano 7 gardijskih brigada, umrlih u miru, u slobodnoj Hrvatskoj poslije rata u prosječnoj dobi od 50 godina? Za koga su pribijeni na križ? Iako se često na njih pozivaju pa čak i poistovjećuju s njima, kradu ih. Ukrali su im čast i dostojanstvo. Kako je jednom reklo ime s jednog našeg zadarskog križa, Joso Ušljebrka “moga sam i gore proć pa ostati živ, biti pobjednik, a umrijeti na jedan naivan način, u zaboravu svog naroda”. Da se to ne bi dogodilo treba opet užgati ovu “hrvatsku luč”, kazala je članica Udruge Žene u Domovinskom ratu-Zadar.
U organizaciji Udruge veterana vojne policije sudionika Domovinskog rata Zadarske županije (UVVPSDR) te Udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar u Znanstvenoj knjižnici pred brojnom publikom koja je ispunila dvoranu do posljednjeg mjesta, domoljubni pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra predstavio je svoju 10. jubilarnu zbirku poezije pod nazivom “Luč Hrvata”. Kao poseban gost svoju podršku hrvatskom branitelju i pjesniku dao je i Dario Kordić u nazočnosti supruge Venere.
Umirovljeni časnik Hrvatske vojske i domoljubni pjesnik, Ante Nadomir Tadić-Šutra rođen je u selu Ovrlji u župi Otok na Cetini 1963. godine. Studirao je na Odjelu za informatologiju i komunikologiju Sveučilišta u Zadru gdje je diplomirao i stekao stručni naziv diplomirani komunikolog, a na istom sveučilištu završio je i dodatno pedagoško-psihološko, didaktičko i metodičko obrazovanje te je osposobljen za obavljanje poslova nastavničkoga predavanja iz skupine komunikoloških predmeta. Predsjednik je Kulturnoga vijeća grada Knina te član Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Društva hrvatskih skladatelja.
– U povijesti svjetskih ratovanja, teško je pronaći sličan primjer, da su heroji, nedugo nakon oslobođenja svoje domovine, bivali izloženi klevetama, napadima i poniženjima, i to od pojedinaca i određenih skupina iz vlastitoga naroda. Nažalost, u takvim okolnostima neki su bili toliko shrvani da su padali u bezizlazje i smrt im je bila jedina nada u konačni mir. Branitelje više boli nepravda, oduzimanje svakog dostojanstva negoli siromaštvo. Svi oni su išli braniti svoju domovinu ne tražeći ništa zauzvrat, nikakvu plaću niti privilegije, s krunicom oko vrata i puškom u ruci. Mnogi su i položili svoje živote na oltar domovine, mnogi su izgubili dijelove tijela i duše. Preživjeli su se časno i dostojanstveno vraćali u svoje obitelji i svoja mjesta, vjerujući da će ih takve i prihvatiti. I nemojmo generalizirati. Hrvatski je narod i danas ponosan na svoje branitelje. Pojedini političari i pojedini novinari su im, svojim neprimjerenim izjavama, pokušali opovrgnuti vjerodostojnost i ponos. Upravo iz toga razloga branitelji se moraju aktivnije uključiti i u politički život te time izravno sudjelovati u gradnji boljeg, pravednijeg i humanijeg društva i u miru, istaknuo je Tadić Šutra na jubilarnom predstavljanju njegove desete domoljubne knjige pjesama.
Podržavali ili ne osobu bivšeg haškog osuđenika na ovom okupljanju morali ste, htjeli ne htjeli, osjetiti ogromnu količinu pozitivne energije i emocija, ali i ogromnu tugu i nezadovoljstvo današnjim statusom branitelja u društvu i postupanjem hrvatskom slobodom i državom za koju su mnogi položili živote na oltar domovine. Dojmljive riječi sudionika Domovinskog rata odzvanjale su dvoranom Znanstvene knjižnice i urezivale se u srce i mozak svih nazočnih. Sjećanje na te ponosne 90-e godine u svakome prisutnom izazvalo je one prejake emocije koju je većina zaključala na neko samo sebi znano sigurno mjesto, jer živjeti s njima u današnje vrijeme bilo bi nepodnošljivo i jako bolno. Na vrlo emotivnom predavanju na kojemu se toliko toga čulo i osjetilo, u hrvatskim braniteljima, a pogotovo u Dariju Kordiću, nije bilo ljutnje, a kamoli mržnje prema bilo kome. U njegovim riječima osjetile su se samo smirenost, ljubav i duhovnost kakvu imaju rijetki, možda upravo zbog svega što je prošao jer zaista treba puno duhovne snage preživjeti osudu, zatvor, odvajanje od obitelji, ostati u svemu tome normalan kako bi se opet diglo nakon pada, ma što uzrokovalo taj pad. Kao i general Ante Gotovina, tako i Dario Kordić, koje mnogi zbog toga sada osuđuju, snagu su očito pronašli u vjeri, Obojici je zajednički stav kako se ne žele nakon svega baviti politikom te s time nisu ispunili očekivanja nekih ljudi, nekih koji su se nakon toga sprdali s njihovom duhovnošću. Naime, neznalice očito teško povezuju duhovnost s osobom nekadašnjeg ratnika. Istim tim osobama očito je neshvatljivo, kako je mnogo puta isticano, da je upravo vjera u Boga i u obitelj te krunica u ruci i molitva u glavi i srcu bila ona slamka spasa za koju su se hrvatski branitelji, ali i njihove obitelji, u najtežim trenucima držali kada se činilo sve izgubljeno, kada je strah bio osjećaj urezan u kosti. Ista ta duhovnost, vjera, ih i dalje vodi u nimalo laganom životu.
– Hrvatski ratnici pobjeđivali su s križem i krunicom oko vrata s kojima su se borili u Domovinskom ratu. Pobjeđivali su moleći se blaženoj djevici Mariji kod svemogućeg Boga. U ovoj knjizi Ante Nadomir Tadić Šutra dao je rješenje problema današnjeg statusa branitelja u samom nazivu knjige. Treba opet užgati tu “luč Hrvata”, a malo nam treba da se hrvatski duh opet probudi. Uz žrtvu stvorili smo slobodnu državu i imamo pravo vjerovati da će upravo djeca branitelja biti oni na kojima će se graditi budućnost hrvatskog naroda i ove domovine. Ukoliko Hrvatska bude išla tim putem, onda Hrvatska ima nade, a hrvatski branitelji i hrvatske majke svojom žrtvom i molitvom daju upravu tu nadu. Kada sam prvi put nakon dugo vremena opet prije četiri mjeseca sišao na svetu hrvatsku zemlju, poljubio hrvatsku grudu, shvatio sam da je Hrvatska još ljepša no što je bila kada sam je ostavio prije 17 godina. Zamišljao sam jednu Hrvatsku domovinu, Hrvatsku i Herceg Bosnu. Ona je svaki dan bila u mojim mislima i nosio sam je u svom srcu i molitvi. Vi koji tu živite više vidite onu drugu stranu domovine koja je zagušena teškoćama i problemima, no ja samo vidim ljepotu hrvatske domovine koje nema nigdje na ovome svijetu, imamo sve što nam je Bog dao samo trebamo Bogu uzvratiti ljubav, uzvratiti vjerom i uzeti ponovno krunicu u ruke, naglasio je Kordić.
Umjeren i tolerantan odaje poštovanje glavnim tradicijskim vrijednostima Hrvatske, poput vjere i Boga, Domovinskog rata, kulture. U gotovo svakom svom istupu širi nadu u budućnost, tumači da Hrvatska ima velike mogućnosti, da se ne treba plašiti života u njoj i kako treba raditi da iskoristimo tu povijesnu prigodu koju smo ostvarili kroz Domovinski rat. Kao i od generala Gotovine tako i od Kordića je jedna skupina ljudi, a riječ je o onima koji smatraju da su zapostavljeni u društvu, očekivala da će se on postaviti ratoborno te uključiti u politiku u borbi protiv ideologije sadašnjih vladajućih struktura. Druga skupina dočekala ga je sa znatiželjom, a pokazalo se da se Kordić namjerava okrenuti budućnosti na jedan posve neočekivan način. Kako? Sam je rekao u slijedećoj izjavi recitirajući domoljubne pjesme iz “Luči Hrvata”.
– Zadar je poseban grad, jedan od simbola otpora i pobjede u Domovinskom ratu. Bio sam na predstavljanju ove knjige i u Vukovaru, svaka stopa hrvatske zemlje tamo je sveta, tu svetost osjećate dodirujući tlo, udišući zrak, a takvu svetost osjećam i ovdje u Zadru, Ovo je hrvatski biser i dijelim radost što sam ovdje u ovoj slobodi koju mi je Bog darovao. Osim fizičke slobode postojala je i još jedna sloboda koju sam primio, a teško se može ponoviti, kada me je Bog obdario moći da osjetim kako je razdoblje uzništva bilo najmilosnije razdoblje u mom životu u kojem sam mogao prijateljevati s Gospodinom, pročišćavati se, oplemenjivati i prepuštati se u božje ruke da me vodi u daljnjem životu. U tom razdoblju uzništva boraveći iza rešetaka osjećao sam se kao najslobodniji čovjek na svijetu. Ne bih mogao izići na slobodu kao čovjek da me nije taknula božja ruka. Bio sam vjernik i prije, no molitvi sam se priključivao vrlo rijetko. Temelj vjere unutar moje obitelji, ona koja je nosila plan vjere uvijek je bila moja supruga Venera. Ona me potaknula na molitvu te sam od prvog dana u uzništvu držao krunicu u rukama i počeo moliti, moliti i moliti ne razumijevajući uvijek ni ono što je čovjek kroz molitvu isticao. Poslije godinu i pol dana uzništva dogodio mi se susret sa živim Bogom, ono što je trebalo mom srcu. Od tada je moj život krenuo drugim putem, počeo sam na život gledati božjim očima i sve je poprimilo jednu novu ljepotu. Poslije svega nisam razmišljao o godinama provedenima ili izlasku iz uzništva. Jednostavnno sam znao da Bog to vodi kako želi. Međutim, u mom srcu je još prije nekih 15-ak godina posijao sjeme duhovnog poziva kojem sam se pokušavao otimati sve te godine uzništva, polagao svoje planove u ulazak u politiku, pokretanju svog biznisa ili sl. no Bog je učinio svoje. Prije godinu dana supruzi sam kazao što se događalo samnom, odnosno u mom srcu, u sve te godine uzništva. Supruga je sve to znala, no sin mi je rekao da je ona od mena uspjela napraviti fanatika. Njegova očekivanja kao hrvatskog mladića, kao hrvatskog vojnika bila su očito drugačija u tom trenutku. Doživio sam nevjerojatnu božju satisfakciju dva dana poslije dolaska iz uzništva kada mi je sin rekao kako bi se ja uprljao ulazeći u politiku kakva je ona danas, te da bi tako zapravo izdao Krista i dodao da ja kao njegov otac samo mogu slijediti Krista. Tu večer sam dobio njegov blagoslov, tako sam već 20-ak dana student na Teologiji i filozofiji na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kamo idem to samo svemogući Bog zna, ja sam se prepustio u njegove ruke. Smatram da kao što sam ja otvorio srce svemogućem Bogu isto moramo učiniti svi da djeluje u nama i da izvede s nama ono što je zamislio. Nema ničeg svetijeg u životu kada surađujete s božjom voljom kakva god ona bila, čak i kada nije po našoj volji, a često nije. Šutra je uzeo svoj križ prvo kao vojnik, a onda kao pjesnik te svojim djelovanjem i pisanjem uz Krista pali “luč Hrvata”, a to je ono što trebamo, istaknuo je Kordić.
Događaj je izvedbom nekoliko domoljubnih pjesama uveličala i ženska klapa Luna iz Kožina.