Tako je gotovo polovica mladih ispitanika i trećina ispitanih roditelja izjavila da ne znaju da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno. Gotovo 40 posto mladih izjavilo je da će kao roditelj koristiti tjelesno kažnjavanje kada dijete to zasluži što ukazuje da mladi nisu pripremljeni za pozitivne oblike roditeljstva. Oko 30 posto ispitanih stručnjaka u školama i dječjim vrtićima ne znaju da ih u Hrvatskoj zakon obvezuje na prijavu kršenja djetetovih prava, dok je svim ispitanicima zajedničko nepovjerenje u sustav i provedbu propisa i zakona.
Mladi smatraju da su sigurni
Ovo su samo neki nalazi istraživanja koje je Udruga roditelja „Korak po korak“ provela u partnerstvu s udrugama Alfa Albona iz Labina, Feniks iz Dubrovnika, Portal Alfa iz Belišća i U.Z.O.R. iz Rijeke te u suradnji s Istarskom županijom i gradovima Dubrovnikom, Belišćem, Labinom, Rijekom i Zagrebom. Istraživanje je provedeno na području pet hrvatskih županija – Dubrovačko-neretvanske, Osječko-baranjske, Istarske, Primorsko-goranske i Grada Zagreba.
Rezultati istraživanja predstavljeni su jučer u okviru okruglog stola na temu „Sigurnost djece (ni)je moj posao?“, na kojem su sudjelovale dr. sc. Arijana Mataga Tintor iz Odjela za društvene djelatnosti Grada Velike Gorice te psihologinje Marina Trbus i Gorana Hitrec iz Udruge roditelja „Korak po korak“.
U okviru projekta ”Osnažimo pravo djece da budu sigurna’ udruga provodi brojne aktivnosti kojima je cilj jačanje prava djece da budu sigurna od nasilja, u čemu glavnu ulogu imaju otvaranje i jačanje dijaloga svih uključenih u zaštitu prava djece, od lokalnih udruga preko lokalnih i regionalnih uprava do javnih institucija i pružatelja usluga.
Rezultati upitnika koji su ispunjavali mladi, učenici srednjih škola, pokazali su tako da čak 64 posto srednjoškolaca u svojim školama pronalaze prostor u kojem mogu razgovarati s osobom od povjerenja, čime su dali do znanja kako je nužno nastaviti razvijati resurse u školama koji mogu i trebaju imati značajnu ulogu u prevenciji nasilja.
Mladi su ocijenili da je njihova okolina sigurna, no istovremeno je više od 30 posto izjavilo da smatraju da je većina njihovih vršnjaka doživjela fizičko nasilje u obitelji, odnosno više od 36 posto da su njihovi vršnjaci doživjeli nasilje od svojih vršnjaka, čime su pokazali da se njihova granica tolerancije prema nasilju i onome što smatraju nasiljem spušta.
Zabrinjava i činjenica da su mladi ocijenili da poneki šamar neće ugroziti razvoj djeteta te navode da je najveći broj roditelja barem jednom u životu fizički kaznio dijete. Na poziv da iskažu svoje mišljenje o tome što bi moglo pomoći u borbi protiv nasilja, mladi najčešće navode ”Da me roditelji prestanu tući i maltretirati“, odnosno ”Da roditelji koji zlostavljaju djecu dobiju kaznu i da to više ne rade“.
Svaki pet roditelj sudjelovao u nasilju
Time šalju jasnu poruku da žele da njihova okolina prepozna kad je dijete žrtva obiteljskog nasilja i pomogne mu.
Kad je riječ o roditeljima, zabrinjava činjenica da je tek svaki peti roditelj u istraživanju sudjelovao u nekom obliku edukacije o nasilju tijekom protekle godine. Po pitanju očekivanja od ustanova, roditelji su pokazali kako nemaju previše povjerenja u sustav. Više od polovice izjavilo je da smatraju kako nakon prijave nasilja počinitelj neće biti primjereno kažnjen, a gotovo 40 posto smatra da sustav neće zaštititi dijete od daljnjeg nasilja.
Stručnjaci u školama na pitanje zbog čega ne prijavljuju nasilje nadležnim institucijama navode da nemaju povjerenje u podršku sustava, da smatraju kako će posljedice prijave biti štetnije od posljedica nasilja te da smatraju kako će time nanijeti djetetu više štete nego koristi.
Konačan rezultat projekta bit će izdavanje priručnika koji će sadržavati rezultate istraživanja, zaključke i preporuke za bolju provedbu zakona koji će štititi djecu od nasilja, a bit će namijenjen ključnim dionicima u zaštiti i promociji prava djece.
Projekt „Osnažimo pravo djece da budu sigurna“ započeo je 1. srpnja 2013. i trajat će do 1. ožujka 2015. godine. Vrijednost projekta iznosi 749.022,64 kuna (100.486,00 eura), od čega Europska unija sufinancira iznos od 592.593,00 kuna (79.500,00 eura), dok ostatak financiraju Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske i Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva u sklopu institucionalne podrške udruzi.