PREPUNA DVORANA

U Gradskoj knjižnici Zadar predstavljena zbirka pjesama Jose Štuline

Arhiva, ilustracija
Tamni način

U Znanstvenoj knjižnici u Zadru, u srijedu 1. listopada 2014. godine, pred prepunom dvoranom održano je predstavljanje zbirke pjesama Jose Štuline “Miris zore”. Riječ je o petoj zbirci pjesama ovog autora, koji se prvim pjesmama javio 2007. godine, kada je izdao knjigu “Suza na dlanu”. U međuvremenu je Štulina objelodanio i zbirke “Otvori oči” (2009.), “Pod lipom” (2011.) i “Zvuk mora” (2012.).

O Zbirci pjesama “Miris Zore” govorili su autor pogovora dr. sc. don Jerolim Lenkić i urednik knjige Tomislav Marijan Bilosnić. Dok se Lenkić zadržao na cjelokupnom pjesničkom opusu Jose Štuline, Bilosnić se posebno osvrnou na njegovo haiku pjesništvo, s kojim se Štulina po prvi puta javlja u zbirci  “Miris zore”. Publici se posebno obratio i sam autor Joso Štulina, dok je njegove pjesme interpretirala Milka Blagdan.

Zbirku “Miris zore” Jose Štulina objelodanila je zadarska nakladnička kuća 3000 godina Za dar, a tiskana je u Nakladničkoj kući “Tonimir” u Varaždinskim Toplicama.

 

HAIKU PIŠU ONI KOJI IMAJU OSJEĆAJ ZA PROFINJENOST

Uz haiku ciklus Ogledalo života / Moj prvi haiku, u zbirci pjesama Jose Štuline Miris zore, u izdanju Udruge 3000 godina Za dar, Zadar, 2014.

Mnoge je zavarala jednostavnost haiku, bilo da su se upustili pisati ga ili tumačiti, kao i one koji su pomislili kako je lako i jednostavno iznijeti stav o dubini sadržaja onoga što samo izgleda jednostavno kao što je to haiku. Haiku, međutim daleko je složeniji od svoga izgleda, on predstavlja čitav jedan svijet. Danas u globalističkome svijetu to primarno i ne mora isključivo biti istočni, japanski svijet, svijet točno određenog religioznog i poetskog doživljaja, jer se danas haiku pjesmom sažimaju doživljaji prirode i života i u mnogim drugim zemljama na svijetu, na najrazličitijim jezicima, u okrilju drugih svjetonazora i civilizacija. Odgovarajući zašto i kako je to uopće moguće (!?), poslužit ću se parafrazom najvećeg od najvećih haiku majstora Bashôa, koji će kazati kako haiku pišu oni koji imaju osjećaj za profinjenost, a osjećaj za profinjenost opet imaju samo oni koji veliku istinu nalaze i u stvarima, pa i u najbeznačajnijim sitnicama. Eto, dakle razloga zašto je ta naizgled “siromašna” lirska forma koja je nekad bila poznata kao isključivo japanska lirika, danas našla pobornike u svim velikim svjetskim književnostima, podjednako u Rusiji, Sjedinjenim Državama, Francuskoj i Engleskoj, kao i u Albaniji, Rumunjskoj, afričkim zemljama, kao i u Hrvatskoj, koja je jedna od haiku velesila. Kada znamo kako je Sveti Franjo Asiški pticama propovijedao riječ Kristovu, onda nam nije teško shvatiti kako su lako i zapadnjaci prihvatili haiku.

Joso Štulina jedan je od mnogih koji su se u Hrvatskoj ogledali i u haiku formi, ali i jedan od rijetkih koji je haiku “ulovio” iz prve. Mogao je to samo zato što je bio spreman prigrliti sve ono što živi u okolju, stvari, pojave i stvorenja, dakle, prihvatiti okolinu, ne suprotstaviti joj se pokušavajući je pobijediti, pokoriti i podčiniti. A sve to znači živjeti život iznutra, u dubini, u samoj njegovoj srži, i tako živeći osjećati ga, čuti i vidjeti iznutra. Onaj tko zna pratiti kako zrije plod masline, koji zna opliviti vinovu lozu, urediti vrt, njegovati travu, otići na more u ribolov ili u lov u šumu, tako da u prirodi ne samo živi već i ističe njezinu ljepotu, taj zna i haiku. Kod Štuline je to više nego očito, što je za ovu priliku dovoljno kazati, da se nepotrebno ne upuštamo u filozofsko-religiozni sustav koji podržava takav stav prema životu, kao što je zen, ili ovdje konkretno haiku. Naš je haiku pjesnik to postao tako, što je po svemu sudeći, često odlazeći u prirodu, prethodno shvatio da joj se valja približiti s ljubavlju, te da se ona “pobjeđuje” samo isključenjem borbe.

Ljubav prema prirodi nije fraza. Ona je način življenja kao i haiku. To je sloboda života. To je život koji je umjetnost. O životu i o umjetnosti možemo nešto znati samo ako u to uključimo cijelu prirodu, i našu i onu koja nas okružuje. Ne postoji ovdje razdjelnica između pjesme, doživljaja i života. Moderna zapadna znanost i umjetnost to su potpuno smetnuli s uma, napustili, pa se danas koprcaju među rasutim dijelovima cjeline koju su zaboravili. Ne znaju više prihvatiti ovozemaljsko kakvo jest, naći ljepotu u svemu što postoji, biti to što vidiš, biti to što čuješ, biti to što ćutiš, to što osjećaš, biti to što sanjaš.

Pišući svoje ranije pjesme, kao i pjesme u ovoj zbirci, Štulina se izvještio u osjećajima za doba dana, za godišnja doba, za prirodne mijene i pojave, a to mu je bilo moguće upravo iz razloga što živi kako živi, u prirodi i s prirodom, svakodnevno odlazeći u maslinik, u vinograd, u šumu u lov, na more u ribolov, u vrt. Brzo je shvatio haiku istinu – ako želiš nešto otkriti priđi mu, predaj mu se, pokušaj se s time poistovjetiti, to što te zanima neka ovlada dubokim tvojim osjećajima, kako bi doista i u pravome smislu vidio to što gledaš.  A to što gledaš, vrlo je jasno i opipljivo, jednostavno i prepoznatljivu, čista senzacija, jer u haiku nema apstrakcije.

Teme koje Joso Štulina opjevava o svojem prvom haiku su miris parfema, ljubav, rastanak, maslina, trešnja, mir, potok, more, potok, bara, južina, voda, vino, bura, Velebit, livada, cvijeće, maslačak, zima, ljeto, proljeće, groblje, podne, smiraj dana, kiša, galeb, patka, pijevac, djeca, kiša, ruža, sunce, mrav, uglavnom dnevne i vremenske prilike, godišnja doba, svakodnevne životne situacije, blagdani i dokolica, pojave u prirodi i slično, sve ono što dozvoljava asketsku reakciju, asketsku refleksiju, asketski čin i asketsku umjetnost, gdje činjenice, istina i ljepota idu zajedno i nerazdruživo, ono u čemu je bitna senzacija, odnosno osjet. Neka mi se ovdje dozvoli i izvjesna osobnost, to što ću kazati da Štulinu poznajem kao vrlo suzdržljiva čovjeka a istodobno i vrlo osjećajna, što držim bitnim uvjetom za haiku pjesnika. Naime, doista je veliko umijeće pjesnička sažetost u svega tri stiha od svega sedamnaest slogova, u kojima se istodobno bez ostatka izriču istina, činjenice i ljepota, a bez suvišne metafore, bez i jedne kićene fraze kojima je u nedostatku daha sklono pjesništvo zapadno civilizacijskoga kruga.

U većini svojih haiku prvijenaca, Štulina je ostao haiku pjesnikom. Posvjedočio je to tako što se u svakom haiku zadržao isključivo na doživljaju, zanemarujući sve drugo. Naš je autor dozvolio pjesmi da se njime posluži, iskazujući spremnost da u poeziji odbaci sve suvišno, sve ono što bi našu pažnju odvratilo od bitnoga, onoga o čemu se govori. Vješto je, vjerujem intuitivno, znao poslužiti se i pauzama, govoreći malo da bi poručio više; koristeći se često dvjema naizgled različitim i nevezanim slikama ili mislima, pjesnički je vješto u više slučajeva izveo haiku skok dovodeći pjesmu do još veće kondenziranosti, pa i do određenog transcendiranja jezika.  Kako baš i nije lako i uputno tražiti haiku izvore u nas, ipak bih kazao kako Štulina uz zavidno poznavanje haiku, često se oslanja na izvorni hrvatski haiku koji ne pati od potpunoga pridržavanja haiku metra 5, 7, 5, a za što ima dovoljno razloga u biću hrvatskoga jezika.

Objašnjavati haiku pjesme Jose Štuline na način primjeren haiku prikazima, značilo bi krenuti od pjesme do pjesme, ali i od imperativa da to isto živimo, da postupno ulazimo u svaku pjesmu kako bi znali ono o čemu ona govori. Zato ću se ovdje poslužiti mišlju i primjerom jednog istočnjačkog mudraca, savjetujući vam ono što je on kazao – haiku nam je čitati pjesmu po pjesmu, pa i ponavljati višekratno čitanje jedne pjesme, sve dok ne uronimo u nju, ne shvatimo je, dok ne nađemo haiku koji odgovara našem raspoloženju. “Taj onda treba naučiti naizust, i s njime poći u krevet”.

Tomislav Marijan Bilosnić

Ostavi komentar koristeći Facebook



 

Listen on Online Radio Box!

Svira(lo) na Anteni Zadar 97,2

Listen on Online Radio Box!

10 najemitiranijih na Anteni Zadar