Borna je prije 15 dana slavio 18. rođendan. Tenisač Borna Ćorić je prije mjesec dana pobijedio legendarnog Rafaela Nadala. Borna Ćorić je najbolji junior na svijetu. Dječak iz Zagreba, po ocu Damiru Zadranin, dobio je nagradu “Star of tomorrow”, službeno priznanje za najboljeg mladog igrača svijeta.
Dok svjetski i hrvatski mediji bruje, Borna je miran i staložen. Kako je uspio nadigrati Nadala? Ne slučajno. Igra i trenira već punih 14 godina. Svakodnevno. Za uspjeh je svjesno žrtvovao bezbrižno djetinjstvo, u dogovoru s mamom i tatom. I sestrom Brunom. Visok je 186, težak 79. Snažan. Škorpion u Zodijaku… Borna je šampion.
Borna, mogu li govoriti – ti?
– Naravno.
Ideš u školu kad si u Zagrebu?
– Idem u privatnu školu “Benedikt Kotruljević”. Jedna je od najboljih u Hrvatskoj. Učim isto što uče moji vršnjaci. Jasno, u drugačijem režimu, jer puno putujem i igram na turnirima u inozemstvu. U školi me svi podržavaju, i profesori i učenici. Učim i redovito završavam razred. Sad sam u četvrtom razredu gimnazije.
Fakultet? Razmišljaš i o tome?
– Razmišljam, ali mislim da ću s tim još malo pričekati. Upravo sada je trenutak kad moram igrati. Moram se koncentrirati samo na tenis. Sigurno ću studirati, ali ne još…
Počela je profesionalna teniska karijera koja traje 15 do 20 godina?
– Otprilike toliko.
Pobijediti Nadala je – ipak čudo.
– Iskreno, kad sam ušao u taj meč u Baselu, bio sam malo nervozan. Više nego obično. Priznajem. Inače nisam nervozan prije meča. Imam neku pozitivnu tremu, ali me to ne “jede”. Mirno spavam noć prije meča. Meni je zanimljiv svaki novi izazov. Gledaju me tisuće ljudi – na terenu, na TV-u stotine tisuća. Protiv Nadala sam znao da nemam što izgubiti, kako god završi meč. Sama činjenica da igram protiv Nadala je ogroman uspjeh.
Nemaš tremu koja te “blokira”?
– Nemam nikada. I neću nikada imati. Postoji mala nervoza, ali to me gura, to me čini jačim.
Ima li dana kad “ustaneš na lijevu nogu” pa ti se ne igra.
– Ima, ali vrlo rijetko. No, i tada uspijevam pobijediti. Nadal, na primjer, sigurno nije odigrao svoj najbolji meč tog dana u Baselu. Dapače, odigrao je loš meč. Dogodi se to. Ali Nadal kad i loše igra, pobjeđuje. Ni ja nisam tada u Baselu odigrao ništa nevjerojatno. Odigrao sam solidan meč, ali ništa više od toga. Najbolji meč ove godine odigrao sam protiv Kazahstanca Golubeva. S Nadalom sam, posebno u drugom setu, sve važne trenutke odigrao odlično i hrabro. To je moja ocjena. Zato sam pobijedio. Velikog Nadala.
Što se događalo poslije meča s Nadalom?
– Prvih pola sata bilo je nevjerojatno. Svi su mi čestitali. Cijela obitelj bila je sa mnom, tata, mama, sestra… To mi je bilo jako drago. Mama je došla iz Zagreba. Tata je uvijek sa mnom, a mama tu i tamo… Došla je i sestra. Čak i njezin dečko. Meč je završio u osam navečer, a onda sam dva sata davao intervjue. To je trajalo dulje od igre s Nadalom.
Za vrijeme igre imaš vizualni kontakt s tatom i trenerom?
– Ma, naravno. Tata i ja toliko zajedno putujemo pa smo savršeno uigrani. Ne može mi tata tada ništa reći, ne čujem ga, ali ja osjećam kako se on osjeća i on osjeća kako se ja osjećam. Puno pomaže analiza meča, nakon igre, koju radim s trenerom. Sad sam promijenio trenera. Željko Krajan je moj trener sada.
Vi, profesionalni tenisači, imate neke neobične geste, mote, tikove…
– Da, imamo tikove…
I rituale. To je neko praznovjerje?
– Kako počnem prvi dan na turniru, pa ako dobijem meč – tako ću nastaviti cijelo vrijeme natjecanja. Na primjer, uvijek idem pipi na isti pisoar, ako ima lijevi i desni WC, stalno idem u onaj u koji sam otišao prvog dana, uvijek se na istom mjestu zagrijavam, prvo počnem s rukama. Kad ustanem ujutro, idem pod hladni tuš, operem zube, jedem uvijek isti doručak. Ako sam prvi dan pojeo tri kroasana, dva sendviča i jednu kavu – onda to isto ponavljam do kraja turnira. To sve, ako sam dobio prvi meč.
Te tvoje rituale ne vidimo. Vidimo one na terenu…
– Imam ih i na terenu, za vrijeme meča: kad hodam po terenu nikada ne stanem na crtu. Prije servisa uvijek bacim lopticu desnom rukom u lijevu, pa u reket, pa pet puta odbijem lopticom u teren prije serviranja. To me smiruje. Brojim: jedan, dva, tri, četiri, pet… To mi je sve važno. Daje mi vremena prije akcije. Pogotovo ako sam nervozan od prošlog poena. Stanem pred crtu i pogledam u određenom smjeru…
Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista…