Velika je razlika između očekivanja od Europske unije i rezultata koje njezine antikrizne mjere postižu. Stoga euroskeptične stranke dobivaju sve više glasova nezadovoljnih građana. Takav razvoj događaja upućuje na nužnost rekonstrukcije politike Europske unije, no veliko pitanje je hoće li se to i kadA dogoditi. Trenutno dezintegraciji glomazne tvorevine europskih zemalja najviše prijete stranake koje elite u Bruxellesu ucjenjuju referendumima o izlasku iz EU-a. Konzervativnom britanskom premijeru Davidu Cameronu sigurno gode najave iz Francuske, odakle referendumom prijeti sve popularnija Nacionalna fronta Marine Le Pen.
‘Europska unija predstavlja smrt, smrt za našu ekonomiju, naš sistem socijalne sigurnosti i za naš identitet’, ustvrdila je Marine Le Pen, predsjednica francuskog Nacionalnog fronta, u ovotjednom intervjuu za jednu grčku televiziju, najavivši da će raspisati referendum za izlazak Francuske iz Europske unije ako pobijedi na predsjedničkim izborima 2017. godine.
‘Moja je ideja reći francuskim ljudima da ćemo, ako me izaberu, nakon šest mjeseci imati referendum’, rekla je. Liderica francuske desničarske stranke nije slučajno izabrala grčki medij za takvu izjavu – i ona pokušava izvući neke koristi iz pobjede Sirize koja se protivi politici Europske unije, iako to radi s ideološki suprotnog polazišta.
Marine Le Pen nadovezala se na najave britanskog premijera da će, također 2017. godine, raspisati referendum za izlazak Velike Britanije iz EU i povesti svoju zemlju u tzv. Brexit. U nedavnom intervjuu The Financial Timesu, Cameron je ustvrdio da je taj referendum potreban kako bi se zaustavilo zemlju u njenom trenutnom ‘mjesečarenju prema izlazu’.
Europa nam se mijenja pred očima, tvrdi Cameron, a nitko britansku javnost ne pita za mišljenje o tome. Cameron već nekoliko godina predstavlja pravu oporbu unutar EU, ucjenjujući europske sugovornike najavama izlaska oko brojnih pitanja, uključujući i prošlogodišnje biranje novog predsjednika Europske komisije Jeana Claudea Junckera, kojem se britanski premijer protivio unatoč prethodnom dogovoru da će predsjednikom EK postati kandidat grupacije koja osvoji najviše glasova. Britanski konzervativci zaoštrili su retoriku u strahu od rasta desničarske stranke UKIP koja Britance plaši navalom imigranata, a za sve posljedice gospodarske krize krivi Europsku uniju. UKIP je, podsjetimo, na takvoj retorici odnio pobjedu na prošlogodišnjim izborima za Europski parlament, s tim da treba ustvrditi kako je izlaznost na izbore bila izrazito mala (u Francuskoj je Marine Le Pen odnijela prevagu na Europskim izborima uz izlaznost od 43 posto, dok je u Velikoj Britaniji izlaznost bila gotovo upola manja).
Neposredno nakon prve Cameronove službene najave referenduma u siječnju 2013, njegov potez u istraživanju za Times podupiralo je 53 posto ispitanika. Protive mu se, međutim, brojni političari i analitičari te predstavnici moćne britanske gospodarske zajednice. ‘Potpuno je nejasno kako će vlada nastaviti s prekidom odnosa koji se kompleksno razvijao preko 40 godina. Koje od nekoliko tisuća dijelova europskog zakonodavstva koji su u ovom trenutku inkorporirani u naše zakone, ćemo povući?’ upitao se nedavno bivši državni odvjetnik Dominic Grieve u Guardianu, upozoravajući da bi u slučaju izlaska Velike Britanije iz EU-a, dva milijuna Britanaca koji rade u drugim zemljama Unije preko noći postalo ilegalnim imigrantima.
Europski novac koristili protiv EU-a
Francuski Nacionalni front našao se ovih dana pod istragom OLAF-a jer je utvrđeno da je 20 ljudi koje je Marine Le Pen zaposlila u Europskom parlamentu, radilo isključivo za Nacionalni front, odnosno, da njihove aktivnosti nisu imale veze sa samim Europskim parlamentom. Spočitava im se krivo potrošenih 7,5 milijuna eura. Na optužbe predsjednika parlamenta Martina Schulza da sredstva nisu utrošena za rad u EP-u, Florian Philippot, potpredsjednik NF-a, odgovorio je: ‘Schulz je u pravu, naši asistenti ne rade za Europsku uniju, nego protiv nje.’
Velika Britanija godišnje u proračun EU-a uplaćuje oko 12 milijardi funti, ali s obzirom na to da joj je EU glavni trgovinski partner, Unija pridonosi britanskoj ekonomiji s oko 400 milijardi godišnje. Uz štete za britanske gospodarstvenike, u slučaju izlaska velike štete pretrpio bi i londonski City, koji bi mogle napustiti američke financijske institucije poput Bank of America, Citigroup i Morgan Stanleyja. ‘Petstotinjak banaka ima svoje sjedište u Cityju, a bez mogućnosti da operiraju cijelom Europom u formi jedinstvenog tržišta, oni tu jednostavno ne mogu ostati. Financijski servisi predstavljaju oko 10 posto britanskog BDP-a i ako to bude ugroženo, doći će do velikih šteta’, izjavio je Guardianu Roland Rudd koji vodi komunikacije za Finsbury, tvrtku koja zastupa BSkyB, Marks and Spencer i Glencore.
Kad se uzme u obzir da europske regulative propisuju odredbe za svaki industrijski sektor, da reguliraju pravne i sigurnosne procedure, razdruživanje bi trajalo dugo i koštalo desetke milijardi funti, procjenjuju britanski analitičari.
Vladajući, međutim, guraju prema izlazu. Presudni će biti izbori u svibnju kojima se u ovom trenutku ne nazire jasan pobjednik. Prema postojećim anketama, nijedna stranka neće odnijeti premoćnu pobjedu i svakako će morati ili u koalicije ili u labavije međusobne saveze. Budući da velika koalicija konzervativaca i laburista nije izgledna, torijevci bi se za većinu vjerojatno morati oslanjati ponovo na liberalne demokrate, ali i na manje stranke poput UKIP-a, a laburisti na Škotsku narodnu stranku, stranku koja unatoč porazu na referendumu za odvajanje Škotske, raste i izrazito je proeuropski orjenitrana.
Velika Britanija održala je 1975. referendum za izlazak iz tadašnje Europske zajednice na kojem se 67 posto građana izjasnilo za ostanak, a 33 za izlazak iz Europske zajednice. Presedana za izlazak tako velike i značajne zemlje zapravo i nema. Jedini primjeri su izlasci zemalja koje su nekad bili sastavni dijelovi većih država – Alžira nakon stjecanja samostalnosti od Francuske, kao i nekih francuskih prekomorskih departmana te Grenlanda koji je bio prisilno ušao u EZ preko Danske.
Procedura za izlazak iz Europske unije, koja je naslijedila EZ, uvrštena je tek u Lisabonski sporazum 2009. godine. Prije nije ni postojala.
Ako bi izlazak Velike Britanije sa 65 milijuna stanovnika i velikim gospodarstvom predstavljao udarac za EU, Frexit, odnosno izlazak Francuske, potpuno bi je srušio, s obzirom na to da Francuska, uz Njemačku, predstavlja samu okosnicu EU.
U Francuskoj se nije vodila tradicionalna debata za i protiv EU kakva oduvijek postoji u Velikoj Britaniji, ona se intenzivirala rastom francuske Nacionalne fronte. Dvije godine prije predsjedničkih izbora, Marine Le Pon vodi u anketama s 30 posto glasova. Iako je Nacionalni front na lokalnim izborima prošlog vikenda osvojio rekordno visok broj glasova, 25 posto, činjenica je da su očekivali i više i da je prevagu odnio uskrsli Nicolas Sarkozy i njegov UMP. Francuska javnost se mobilizirala i savez tradicionalnih stranaka konzervativaca i socijalista protiv Nacionalnog fronta je na pomolu. Socijalisti su za drugi krug u mjestima gdje ne sudjeluju, glasače pozvali da glasaju za UMP, a protiv Nacionalnog fronta, a činjenicu da je Sarkozy propustio to učiniti u korist socijalista, napali su i javnost i dijelovi njegove konzervativne stranke.
Dvije godine predstavlja dosta vremena i neizvjesno je hoće li u tom razdoblju Nacionalni front rasti ili padati, što će ovisiti o mogućem oporavku francuske ekonomije i smanjenju nezaposlenosti. Europi svakako ne ide u prilog to što gotovo ne postoji članica u kojoj nisu aktivne stranke i pokreti koji se zalažu za izlazak iz Europske unije, pa i sam kraj te ‘tvorevine’, odnosno, da u ovom trenutku čak petina eurozastupnika izravno radi protiv Europske unije.