Kada bi se svi planirani projekti crpnih hidroelektrana realizirali, ti bi poslovi za građevinare i proračun vrijedili nekoliko milijardi eura. Najveći potencijal za daljnji razvoj energetike u Hrvatskoj nema ni vjetar, ni sunce, ni voda, ni prirodni plin, ni nafta, ni metan iz svinjskog izmeta, nego – razlika nadmorskih visina.
Visinske razlike iskorištavaju takozvane reverzibilne ili pumpne hidroelektrane pa u Hrvatskoj posljednjih mjeseci traje pravo nadmetanje projekata za ulaganja u te energetske objekte, piše Jutarnji list.
Obnavljaju se i pojačavaju postojeće reverzibilne elektrane, traže se investitori za nove, iz ormara se vade brda gotove dokumentacije za davno razrađene pa zaboravljene projekte, a sve to prati veliki interes stručnjaka.
Tako je u drugoj polovici lipnja i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizirala stručno savjetovanje na kojem su vodeći hrvatski eksperti pokazali zašto reverzibilne hidroelektrane odjednom postaju tako važne i iznijeli su dragocjena hrvatska iskustva s tim elektranama, ali su ukazali i na manjkavosti u propisima te vrednovanju i plaćanja njihovih usluga.
Reverzibilne (pumpne, crpne) hidroelektrane koriste vodu iz dviju hidroakumulacija, jedne na manjoj, i druge na većoj nadmorskoj visini. Kad se u elektroenergetskom sustavu pojave viškovi električne energije, jer je potrošnja niža, te hidroelektrane pumpaju vodu iz donjeg jezera u gornje, dodaje Jutarnji list.
Vozači i putnici koji se starom cestom spuštaju s Velebita prema Obrovcu proći će ispod goleme sive cijevi položene na planinske obronke. Niz tu cijev se vode s Gračačke visoravni, iz rječica Ričice, Opsenice, Otuče i Krivaka, te akumulacijskih jezera Štikade i Opsenice, kroz osam kilometara tunela i cijevi, s visine od 549 metara obrušavaju na lopatice dviju turbina smještrenih na dnu golemog betonskog “bunara” 60 metara ispod zemlje i gotovo 40 metara ispod razine mora.
Dvije turbine i dva generatora glavni su strojevi RHE Velebit, koja je u stanju pad proizvodnje struje iz vjetroelektrana nadomjestiti u prijenosnoj mreži za manje od pet minuta.
Ali velebitski generatori koje je prije 30 godina sagradio zagrebački Končar, i turbine koje je proizvela austrijska podružnica njemačkog Voighta, nisu samo za proizvodnju struje: oni su istovremeno i elektromotori i pumpe. Vodu koja se s Gračačke visoravni slijeva niz planinu u akumulaciju načinjenu na rijeci Zrmanji oni su u stanju iz te donje akumulacije pumpati natrag na velebitsku visoravan u gornje akumulacije.
Prošle godine RHE Velebit je radio u turbinskom modu i proizvodio struju 2500 sati, a 700 sati je pumpao vodu natrag na planinu.
Upravo je to pumpanje vode osiguravalo pravilan rad hrvatskog 400-kilovoltnog dalekovoda koji predstavlja kičmu elektroenergetskog sustava zemlje i koji Hrvatskoj omogućava uvoz, izvoz i međunarodni transport struje.
Cijeli tekst možete pročitati na portalu Jutarnjeg lista…