Američki biolog Peter Ward nedavno je doživio priliku kakva se u njegovoj struci pruža malo puta u životu – nakon više od 30 godina ponovno je naišao na rijetku vrstu indijske lađice koju je pri prvom susretu osobno identificirao kao novu vrstu.
Allonautilus scrobiculatus vrsta je indijske lađice, srodnika liganja i sipa od kojih se razlikuje po tome što ima prekrasnu spiralnu kućicu. Allonautilus se, pak, od obične indijske lađice razlikuje po tome što na školjci uzgaja neobičan pokrov nalik na sluzavo krzno.
Ward, morski biolog na vošingtonskom sveučilištu, smatra da se Allonautilus sluzavim omotačem brani od ugriza predatora.
Priliku za novi bliski susret on i njegovi kolege dobili su kada su kraj otoka Ndrove, nedaleko od Papue Nove Gvineje, u vodama dubokim gotovo stotinu metara, postavili mamac i kameru za snimanje. Do slasnog zalogaja doplivale su dvije vrste lađice, no nedugo nakon toga stigao je i veliki bucanj koji ih je gnjavio i otjerao.
‘Prije ovog susreta, samo su dva čovjeka vidjela Allonautilus scrobiculatus’, rekao je Ward za službenu stranicu svojeg sveučilišta.
Ward i Bruce Saunders s Bryn Mawr Collegea prvi su put otkrili Allonautilusa 1984. godine. Saunders ga je nakratko vidio još jedanput 1986., no od tada nije zabilježen ni jedan susret.
‘Nalazi se samo pored ovoga malenog otoka’, rekao je Ward. ‘Lako moguće da je to najrjeđa životinja na svijetu’, dodao je.
Tijekom svoje ekspedicije u srpnju, tim je ulovio nekoliko primjeraka i izvadio ih, tek nakratko, radi istraživanja jer su ovi glavonošci vrlo osjetljivi na temperaturne razlike.
Indijske lađice smatraju se svojevrsnim živim fosilima jer su preživjele veliko izumiranje u razdoblju perma, u kojem je prije 250 milijuna godina nestalo gotovo 95 posto svih živih organizama. Fosili vrlo slični današnjim lađicama mogu se naći u naslagama starim preko 500 milijuna godina.
Žive samo na prostorima Indijskog oceana, nastanjuju padine dubokih koraljnih grebena, a hrane se uglavnom škampima, malom ribom i rakovima. Jedini je današnji glavonožac koji koščatu tjelesnu strukturu izražava kao ljusku. Spiralna ljuštura otporna je na veliki tlak, tako da se može polomiti tek na dubinama preko 800 m. S gornje strane je tamna, a s donje svijetla kako bi zavarala predatore. Najveće vrste narastu do promjera od 26 cm. Imaju mnogo više ticala, odnosno krakova od ostalih glavonožaca – do 90. Na njima nemaju usisnike, ali imaju grebenastu površinu koja im omogućava vrlo jako hvatanje plijena.
